Godinama se bjeloruski predsjednik Aleksandar Lukašenko u Washingtonu tretira kao nedodirljivi, autoritarni vladar koji opstaje zahvaljujući Moskvi, a čija je teritorija iskorištena za pokretanje ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine.
Politika Sjedinjenih Država zasnivala se na izolaciji: sankcijama, diplomatskom zamrzavanju i podršci bjeloruskoj opoziciji. Taj konsenzus se sada mijenja, analizira Newsweek . Posljednjih sedmica, administracija Donalda Trumpa pokazala je znakove popuštanja: u Minsk je poslan specijalni izaslanik, odabrane sankcije su ublažene, a pojavila se i mogućnost sastanka između Trumpa i Lukašenka na američkom tlu.
Lukašenko, s druge strane, želi se predstaviti kao relevantan i obećava razgovore ne samo o Ukrajini, već i o širem geopolitičkom kontekstu, uključujući Iran.
Ovo nije moralna revizija Lukašenka, već strateški rizik. Trumpova administracija testira da li se najbliži saveznik Rusije može iskoristiti kao poluga u vrijeme kada konvencionalna diplomatska sredstva daju malo rezultata.
Transakcijski motiv i oslobađanje zatvorenika
Neposredni razlog je transakcijske prirode. Trumpov izaslanik u Bjelorusiji, John Coale, nekoliko je puta posjetio Minsk kako bi osigurao oslobađanje političkih zatvorenika - jedan od rijetkih ustupaka koje Lukašenko može brzo ponuditi bez slabljenja svoje vladavine.
Nakon Coaleovog sastanka s Lukašenkom 19. marta, Bjelorusija je pustila na slobodu 250 zatvorenika kao dio sporazuma o ublažavanju sankcija.
Za Washington, logika je jednostavna: oslobađanje zatvorenika pruža humanitarni razlog za angažman s dugo izoliranim režimom i otvara kanal komunikacije koji je uglavnom zatvoren od 2022. godine, s potencijalom za nastavak potpunijih diplomatskih operacija.
Reakcija Moskve i strateški značaj Bjelorusije
Moskva je reagovala oprezno. Ruska obavještajna služba (SVR) u februaru je upozorila na navodne zapadne napore da oslabi savez Bjelorusije i Rusije, implicirajući da se Minsk više ne tretira kao fiksna strateška tačka. Istovremeno, Kremlj izbjegava direktne kritike Trumpovog približavanja, čime izbjegava eskalaciju tenzija s Washingtonom u vrijeme kada Moskva ima predsjednikovu pažnju usmjerenu na Ukrajinu.
Bjelorusija je strateški važna za Rusiju: graniči se sa zemljama NATO-a i Ukrajinom, te je bila uključena u ranim fazama invazije. Iako bjeloruske trupe formalno nisu na prvim linijama fronta, zemlja je duboko integrirana u ruske ratne napore, od logistike do infrastrukture. Ukrajinski zvaničnici kažu da se ta uloga širi, uključujući korištenje bjeloruske teritorije za dronove protiv sjeverne Ukrajine.
Posljednja šansa kroz tajne kanale
Lukašenko se dugo pokušavao pozicionirati kao posrednik između Rusije i Zapada. Povremeno je nudio posredovanje u pregovorima između Moskve, Kijeva i Washingtona. Njegov pristup se nije promijenio, ali spremnost Washingtona da ga sasluša jeste.
Coaleovi sastanci u Minsku nisu uključivali samo bilateralna pitanja, već i šira geopolitička pitanja, uključujući Ukrajinu i Iran. Za Trumpa, privlačnost sastanka je jasna: Lukašenko je jedan od rijetkih lidera s direktnim pristupom Vladimiru Putinu i motivom da pokaže svoju korisnost. U diplomatskom okruženju gdje su direktni kanali između SAD-a i Rusije ograničeni, Bjelorusija nudi moguću alternativu i potencijalni način za prekid zastoja u potrazi za mirom u Ukrajini.
Rizici i ograničenja
Rizici su jasni. Lukašenkov prioritet nije rješavanje rata u Ukrajini, već maksimiziranje vlastite autonomije, legitimnosti i ekonomskog prostora. Saradnja s Washingtonom može poslužiti tim ciljevima bez promjene lojalnosti Bjelorusije Moskvi.
Također, Minsk se pozicionira kao širi diplomatski igrač, nudeći ideje i Iranu, takmičeći se s ruskom vlastitom posredničkom ulogom. Ulazak u više sukoba šalje signal da Bjelorusiju treba posmatrati kao više od jednokratnog kanala za SAD.
Međutim, ovo povećava rizik: kanal može prenositi samo poruke u skladu s interesima Kremlja, dok Lukašenko zauzvrat dobija ublažavanje sankcija i međunarodni legitimitet.
Tri strane napetosti
Pristup Washingtona sukobljava se s politikom Kijeva. Ukrajina zaoštrava stav prema Bjelorusiji, sankcionira Lukašenka i sarađuje s bjeloruskom opozicijom u egzilu. Evropski saveznici su podijeljeni oko pristupa Minsku.
Rezultat je fragmentiran zapadni pristup: Washington eksperimentiše, Kijev se protivi, a Evropa je podijeljena. Ključno pitanje je: da li angažman sa Lukašenkom donosi stvarnu prednost nad Rusijom ili samo povećava prostor za manevar bjeloruskog predsjednika?
Odgovor zavisi od mjerljivih promjena, kao što su smanjena vojna integracija s Rusijom ili veća diplomatska nezavisnost. Bez toga, politika bi mogla ostati simbolična. Lukašenko bi mogao povratiti međunarodni legitimitet i ekonomski prostor, dok bi Washington plaćao za pristup bez stvarnog utjecaja.
Trumpov pristup odražava spremnost da istraži nekonvencionalne opcije: testiranje da li se čak i bliski saveznik može djelimično iskoristiti. Ali historija pokazuje da Lukašenko zna kako izvući ustupke bez trajnih strateških promjena, dok Putin učvršćuje kontrolu nad Bjelorusijom od 2020. godine.
Rezultat je test: administracija traži poluge u ograničenom okruženju, koristeći angažman kao alat, a ne odobravanje. Jasno je da sve strane vide priliku. Washington želi pristup, Lukašenko želi legitimitet i olakšanje, a Moskva pažljivo prati potencijalne posljedice.
