Najnoviji sukob s Crnom Gorom samo je posljednja epizoda u oštroj retorici Aleksandra Vučića prema susjednim zemljama. Nakon napada na vojni savez Albanije, Kosova i Hrvatske i stalnih tenzija sa Zagrebom i Podgoricom, srbijanski predsjednik obnavlja klimu političkih i diplomatskih sukoba na Balkanu.
Srpski predsjednik Aleksandar Vučić vraća jednu od starih igara srpske politike na Balkanu: tenzije sa susjedima kao instrument za jačanje domaće moći i povećanje regionalnog utjecaja.
Nedavni sukob s Crnom Gorom je najjasniji primjer ove strategije. Vučić je odbio prisustvovati ceremoniji obilježavanja 20. godišnjice nezavisnosti Crne Gore, navodeći da ne može slaviti "odvajanje od Srbije".
" Slaviti nešto takvo bi za mene bila sramota. Pljunuo bih u lice sebi i svom narodu ", javno je izjavio, odmah izazvavši žestoke reakcije u Podgorici.
Crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova odmah je odgovorilo Beogradu, nazivajući Vučićevu retoriku neprimjerenom i štetnom za odnose između dvije zemlje. Podgorica je naglasila da nezavisnost Crne Gore nije čin protiv Srbije ili srbijanskog naroda i optužila srbijanskog predsjednika za političko iskorištavanje historije.
Ali Beograd nije odustao. Ministarstvo vanjskih poslova Srbije reagovalo je optužujući crnogorske vlasti za vještačko stvaranje tenzija i napad na srbijanskog predsjednika „bez ikakvog stvarnog razloga“.
Vučić je potom objavio dugo pismo građanima Crne Gore, u kojem je naveo da je Srbija "uvijek više voljela Crnu Goru nego što je ona voljela nju", ali je dodao da Beograd ne može podržavati politiku koja je, prema njegovim riječima, u suprotnosti sa srpskim interesima.
Do ovog sukoba nije došlo slučajno. Odnosi između Srbije i Crne Gore godinama su krhki, posebno nakon ulaska Podgorice u NATO i približavanja Evropskoj uniji. Vučić nastavlja da igra na identitetske osjetljivosti u Crnoj Gori, gdje se dio stanovništva izjašnjava kao Srbi i gdje Srpska pravoslavna crkva ima veliki politički i društveni utjecaj.
Ali Crna Gora je samo jedan dio mozaika tenzija koje Vučić gradi u regiji.
Prije nekoliko mjeseci, srbijanski predsjednik je napao vojni sporazum između Albanije, Kosova i Hrvatske, tvrdeći da se Srbija priprema za "napade" svojih susjeda. Javno je upozorio da se Beograd naoružava i spomenuo kineske hipersonične rakete koje je Srbija uvela u svoj arsenal.
U Hrvatskoj se Vučić više puta sukobljavao s predsjednikom Zoranom Milanovićem i premijerom Andrejem Plenkovićem, dok i dalje održava snažnu nacionalističku retoriku prema Kosovu.
Ova strategija je također povezana s njegovom rastućom izolacijom u regiji i Europi. Dva najbliža proruska saveznika Vučića su svrgnuta: Milorad Dodik u Bosni i Viktor Orban u Mađarskoj.
U ovoj situaciji, Vučić se sve više oslanja na Rusiju i Kinu. Srbija nastavlja da odbacuje sankcije protiv Moskve i jača stratešku saradnju sa Pekingom, posebno u vojnom i infrastrukturnom sektoru.
Na domaćem planu, nacionalistička retorika ostaje najjače političko oružje srbijanskog predsjednika. Kad god se suoči s pritiskom ili unutrašnjim nezadovoljstvom, on se vraća narativu o "Srbiji ugroženoj od strane svojih susjeda".
Ali ova igra ima cijenu za region. Balkan je i dalje opterećen historijskim tenzijama, a svaka agresivna izjava vraća sjene devedesetih. Vučić možda ne traži pravi sukob, ali obnavlja klimu stalnih političkih i diplomatskih sukoba u regionu, strategiju koju Balkan itekako dobro poznaje.
