Politički život u Bosni i Hercegovini ponovo je doveden pred iskušenje koje duboko zadire u samo srce državnog uređenja – pitanje etničke ravnoteže u državnim institucijama.
Sredinom oktobra, Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH razmatrat će set od osam inicijativa koje naizgled otvaraju pravno, ali suštinski razotkrivaju političko i društveno pitanje koje se vuče još od potpisivanja Dejtonskog sporazuma: ko zapravo upravlja državom i na koji način?
Inicijative, iza kojih stoji zastupnik Šemsudin Mehmedović, formalno se pozivaju na Ustav i zakonske obaveze Bosne i Hercegovine, a odnose se na, kako navodi, „apsolutnu nedovoljnu zastupljenost Bošnjaka“ u ključnim institucijama sistema. Prema dostupnim podacima, od 28 rukovodilaca državnih agencija i tijela, samo njih šest su Bošnjaci, iako bi, prema ustavnom okviru, najmanje polovina tih pozicija trebala pripadati bošnjačkom kadru. Mehmedovićev prijedlog ide korak dalje – traži da se nejednakost koriguje kroz prioritetno imenovanje i zapošljavanje Bošnjaka u državnim institucijama, sve dok se ne postigne ustavom propisana ravnoteža.
U teoriji, ovo zvuči kao pravdanje principa jednakosti naroda. U praksi, međutim, otvara se pitanje da li insistiranje na etničkom ključu perpetuira logiku podjela i cementira etnički filter kao jedini kriterij rada državnih institucija. BiH se već decenijama bori s paradoksom: s jedne strane je obavezana međunarodnim sporazumima i unutrašnjim propisima da poštuje proporcionalnu zastupljenost, dok s druge strane stalno raste pritisak da se institucije profesionalizuju i da etnička pripadnost ne bude primarni kriterij.
Politička realnost, međutim, govori suprotno. U zemlji u kojoj su gotovo sve odluke talac etničkog dogovora, inicijative poput ove ne djeluju iznenađujuće. Štaviše, otkrivaju dubinu frustracije kod političkih aktera koji smatraju da se Bošnjaci, uprkos statusu najbrojnijeg naroda, marginalizuju u državnim strukturama.
Nadležnost institucija na koje se inicijative odnose – od Ministarstva finansija i trezora, preko Granične policije, do Uprave za indirektno oporezivanje – ukazuje da se ne radi o sporednim funkcijama, nego o strateškim polugama vlasti. Time se priča iz proceduralnog parlamentarnog pitanja pretvara u otvorenu političku borbu za kontrolu resursa, procesa i, posljedično, za budući balans moći unutar same države.
Ono što posebno zabrinjava jeste potencijalna reakcija drugih političkih blokova. Srpski i hrvatski politički predstavnici već godinama optužuju bošnjačke stranke da nastoje centralizirati vlast i potisnuti princip konsenzusa. U tom kontekstu, usvajanje inicijativa moglo bi poslužiti kao novi povod za zaoštravanje retorike o „majorizaciji“ i „narušavanju ravnopravnosti“.
S druge strane, ne može se ignorisati činjenica da je upravo dosljedno kršenje odredbi o etničkoj zastupljenosti ono što slabi ionako krhku funkcionalnost institucija BiH. Ako jedni imaju sistemsku prednost, a drugi osjećaj diskriminacije, onda država nikada neće izaći iz začaranog kruga optužbi, blokada i nepovjerenja.
Politički analitičari upozoravaju da je pravo pitanje zapravo dvostruko: da li BiH može preći iz logike kvota u logiku meritokratije, i ako ne može, da li će stalno insistiranje na etničkom ključu voditi u institucionalni kolaps? Dok jedni tvrde da je ovo „posljednja linija odbrane“ ravnopravnosti Bošnjaka u državnom aparatu, drugi upozoravaju da se takvim inicijativama produbljuju podjele i jača neefikasnost.
Sjednica sredinom oktobra, stoga, neće biti samo proceduralna rasprava o upućivanju inicijativa u nadležne komisije. Biće to još jedan test političke volje, ali i pokazatelj koliko je bh. sistem daleko od onoga što bi trebalo da bude – država jednakih građana i naroda.
Jer iza pitanja broja rukovodilaca i zaposlenih krije se mnogo veća dilema: hoće li Bosna i Hercegovina nastaviti opstajati kao zemlja u kojoj etničke kvote diktiraju svaki korak, ili će se pojaviti snaga koja će razbiti taj okvir i ponuditi drukčiju viziju budućnosti.
