Zdenko Lučić objavio je na svom Facebook profilu opširan tekst u dva nastavka pod naslovom “Kako je opljačkan SOKO i ko su vlasnici – čuvari opljačkanog blaga?”, u kojem iznosi niz ozbiljnih tvrdnji o privatizaciji nekadašnjeg mostarskog industrijskog giganta te proziva predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića i više osoba koje dovodi u vezu s tim procesom.
SOKO Mostar bio je jedan od najvećih industrijskih sistema bivše Jugoslavije i proizvođač borbenih aviona i helikoptera sa sjedištem u Mostaru. Kompanija je bila zadužena za serijsku proizvodnju brojnih vojnih letjelica za potrebe Jugoslavenske ratne avijacije i predstavljala je jedan od simbola domaće namjenske industrije.
U svojoj objavi Lučić navodi da slučaj SOKO, prema njegovom mišljenju, ne predstavlja samo primjer neuspjele privatizacije, već model političkog i ekonomskog preuzimanja imovine, radničkih prava i javnih resursa. Posebno se osvrće na proces podjele nekadašnjeg preduzeća na više manjih firmi, za koji tvrdi da je planski proveden kako bi se oslabila pozicija radnika i sindikata te otvorio prostor za privatizaciju vrijedne imovine.
Prema njegovim navodima, kompleks SOKO prostirao se na oko 450.000 kvadratnih metara zemljišta i raspolagao sa više od 122.000 kvadratnih metara proizvodnih i poslovnih objekata. Lučić tvrdi da je vrijednost ove imovine u zvaničnim procjenama bila višestruko umanjena, navodeći da je stvarna vrijednost bila znatno veća od one koja je korištena u procesu privatizacije.
Dalje navodi da je model privatizacije podrazumijevao preuzimanje zemljišta i objekata po izrazito niskim cijenama, nakon čega su ih, kako tvrdi, javna preduzeća i institucije kasnije otkupljivali ili iznajmljivali za višestruko veće iznose. Takav način poslovanja opisuje kao “pljačku naroda”, ističući da su najveću cijenu, prema njegovim riječima, platili radnici, borci i građani koji su godinama stvarali i razvijali ovo preduzeće.
U tekstu se spominje više osoba iz političkog, poslovnog i institucionalnog života. Lučić tvrdi da su pojedini akteri imali različite uloge – od političke podrške i institucionalne zaštite, preko učešća u procjenama vrijednosti imovine i donošenju privatizacijskih odluka, do kasnijeg upravljanja nekretninama koje su nekada bile u vlasništvu SOKO-a.
U drugom dijelu objave autor se osvrće i na aktuelne političke i ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, spominjući BHANSA-u, Elektroprivredu HZ HB, Eronet, solarne projekte i javna preduzeća. Prema njegovim tvrdnjama, isti obrazac političkog utjecaja i kontrole nad javnim resursima prisutan je i danas.
Na kraju, Lučić zaključuje da slučaj SOKO, prema njegovom mišljenju, nije samo pitanje prošlosti, već primjer modela koji je oblikovao političku i ekonomsku moć u Hercegovini. Tvrdi da su radnici ostali bez radnih mjesta i imovine, dok su nekadašnji proizvodni pogoni pretvoreni u poslovne prostore od kojih danas korist imaju pojedinci.
Napomena: Riječ je o tvrdnjama koje je Zdenko Lučić iznio u objavi na društvenim mrežama. One predstavljaju njegove navode i optužbe te nisu potvrđene sudskim ili drugim nadležnim odlukama. Osobe koje se spominju u objavi imaju pravo na odgovor i iznošenje svog stava.
