Dok vlasti šute i ne mjere stvarno stanje već deset godina, redovi pred javnim kuhinjama postaju dugi poput granica države – a među gladnima više nisu samo „socijalni slučajevi“, već radnici, studenti, penzioneri i djeca.
Dan kada bi svaka država trebala zastati i pogledati istini u oči. Danas je Svjetski dan borbe protiv siromaštva. Ali u Bosni i Hercegovini – to je dan kada se uglavnom šuti. Jer istina o siromaštvu ovdje nije broj, već svakodnevni prizor: dijete koje jede iz javne kuhinje, penzioner koji prevrće kontejnere, radnik koji sa „minimalcem“ ne može preživjeti ni polovinu mjeseca.
A koliko nas zapravo živi u siromaštvu – ne zna niko. Posljednji put je Agencija za statistiku BiH mjerila siromaštvo prije čitavu deceniju. I tada, upozoravali su stručnjaci, podaci su bili „uljepšani“, jer se mjerilo relativno, a ne apsolutno siromaštvo. Tada je objavljeno da 16,9 posto građana spada u kategoriju „relativno siromašnih“. No, Ujedinjene nacije su bile brutalno jasnije – čak 17 posto stanovništva BiH živi u ekstremnom siromaštvu, dok je oko 700.000 ljudi na samom rubu gladi.
Da je stanje porazno, svjedoče i brojke koje se najčešće prešućuju: prema međunarodnim standardima, gotovo polovina djece u BiH živi u siromaštvu, dok čak 80 posto penzionera preživljava ispod granice dostojanstva. Dakle, generacije koje bi društvo trebalo najviše štititi – djeca i starci – zapravo su njegovi najnemoćniji i najzapušteniji slojevi.
Ali vlasti se prave da ne vide. Jer dok nema novih podataka, nema ni problema. Statistika u ladici znači politički mir, a realnost na ulici – samo nova sramota. U međuvremenu, redovi pred više od 60 javnih kuhinja u BiH postaju sve duži i raznovrsniji.
Danas tamo više ne dolaze samo „socijalni slučajevi“, kako ih društvo s visine naziva. Na kazan dolaze i ljudi koji rade – radnici s mizernim platama, studenti koji pokušavaju preživjeti mjesec dana s nekoliko stotina maraka, samohrane majke, penzioneri, pa čak i djeca. Da stvar bude gora, BiH je postala zemlja u kojoj postoje i javne kuhinje za bebe – apsurd koji bi svaku normalnu državu natjerao na hitno djelovanje, ali ne i ovu.
I dok se u luksuznim kabinetima obilježava „Svjetski dan borbe protiv siromaštva“, obični građani vode svoju bitku – svakodnevno, bez kamera, bez govora, bez svijeća i simpozija. Njihova borba nije ideološka ni politička, već egzistencijalna. Oni ne traže mnogo – samo da mogu preživjeti dostojanstveno.
U zemlji u kojoj se siromaštvo ne mjeri deset godina, možda je najveći problem upravo to – ne to što ljudi nemaju, već to što država ne želi priznati da su mnogi već odavno izgubili sve.
Bosna i Hercegovina danas ne treba „dan borbe protiv siromaštva“. Ona treba godinu borbe protiv nepravde, protiv sistemske nebrige, protiv vlasti koja ne zna ili ne želi vidjeti ono što svi ostali vide. Jer borba protiv siromaštva ne počinje parolama – već priznanjem da ono postoji.
