Novinar Senad Avdić, nakon emitiranja TV serijala u Hrvatskoj, objavio je ekskluzivne detalje o Zijadu Turkoviću. Tekst prenosimo u cjelosti:
"Zijad Turković je prvi put u svojoj kriminalnoj karijeri reagovao nervozno, gotovo panično, kada je odlučio da traži tebe poslije teksta u 'Slobodnoj Bosni'." Ovo mi je mnogo godina nakon suđenja vođi najmonstruoznije kriminalne bande u Bosni i Hercegovini kazao policijski inspektor koji je godinama bio "specijaliziran" za Turkovića i njegove ključne partnere u zločinima. Disciplinirana pribranost, ležerna hladnokrvnost, "kuliranje", kontrolirano odsustvo i vješto izbjegavanje ishitrenih reakcija i nepromišljenih poteza neki su od ključnih faktora, da baš ne kažem tajna uspjeha, Turkovića što ga je dugo štitilo od policijskih istraga, objašnjeno mi je. "Zika je bio ravnodušan prema pisanju medija, za razliku od većine elitnih, razvikanih kriminalaca u poslijeratnoj BiH koji su pažljivo kreirali medijsku sliku o sebi. Nije davao intervjue, niti se slikao, ignorisao je novinare. Godinama je, sve do njegovog hapšenja i kasnije suđenja, u medijima bila objavljivana jedna te ista slika. Kada se odlučio da krene u potragu za tobom, potpuno je napustio svoj dotadašnji modus operandi, što je nama sugeriralo da je zbog tvog teksta uznemiren, izbačen iz tračnica, nesiguran, ranjiv, što je bilo važno saznanje“, zaključio je ovaj policajac.
Priča koja je šokirala region
Priču o kriminalnoj grupi Zijada Turkovića ovoga je mjeseca re-kreirao poznati hrvatski novinar Andrija Jarak, koji je u dva nastavka na RTL-u naslovljena "Dosje Jarak: Sarajevski kartel" uz brojne sugovornike i dokumente podsjetio na jedno mračno razdoblje u Bosni i Hercegovini, posebno Sarajevu, u kojem je izdašne krvavo-crne tonove davao čovjek koji je na Sudu BiH osuđen na maksimalnu kaznu od 40 godina zatvora. Na teret mu se stavljalo planiranje, organiziranje i sudjelovanje u najmanje pet ubistava, nekoliko teških pljački, iznuda, trgovina drogom. Kako je u više navrata u medijima govorio Jarak, priča o Turkovićevom gangsterskom klanu bio je najzahtjevniji izazov u njegovom gledanom serijalu na RTL-u.
Zlatko Miletić, današnji državni zastupnik, direktor Uprave policije Federacije BiH u vrijeme hapšenja Turkovića, detaljno je u RTL-ovom serijalu govorio o njegovoj poslijeratnoj karijeri i okolnostima/zločinima koji su prethodili hapšenju i suđenju zločinačkoj organizaciji koju je predvodio. Uglavnom sam ranije znao detalje o kojima je govorio Miletić, o većini od njih sam pisao, samo mi je jedna "sitnica" bila nepoznata: da je Turković raspolagao prislušnim uređajem pomoću kojeg je slušao, pratio policiju, tužitelje, konkurenciju, buduće žrtve. Taj je uređaj, prema Miletićevim riječima, presuđenom kriminalcu i serijskom ubici "prodao jedan bivši visokopozicionirani djelatnik tajne službe AID".
Ovo me je nedavno otkriće vratilo 15-ak godina u prošlost i pomoglo mi da rekonsturiram jedan teško objašnjiv događaj kojim sam se cijelo to vrijeme bezuspješno bavio. Moj "nesporazum" sa Zijadom Turkovićem uslijedio je nakon što sam u "Slobodnoj Bosni" napisao da su njegovi znanci Mario Tolić i Vernes Ajdari koji su naprasno nestali i za kojima su nedjeljama porodice tragale, zadnji put viđeni u njegovom društvu u kafani "Bel Ami". Istog dana, po izlasku novine iz štampe, Turković se razletio po sarajevskim kafanama u potrazi za mnom. Narednih dana sam taj njegov (ne)očekivani "interes" prijavio policiji, najprije Federalnoj upravi gdje su me saslušali Edin Vranj i Nermin Šehović koji su me nakon dugačkog razgovora proslijedili kantonalnim policajcima. U Kantonalnom MUP-u su me primili ministar i komesar policije, Predrag Kurteš i Himzo Selimović a razgovoru je prisustvovao i Mevludin Halilović, načelnik za kriminalitet. Kontaktirali su telefonom kantonalnog tužitelja Ćazima Hasanspahića, koji im je dao usmenu suglasnost da narednog dana njihovi policajci privedu Turkovića u Tužiteljstvo.
Koliko para, toliko ...zike
No, kako sam narednog jutra saznao od tužitelja Hasanspahića, Turković je na razgovor kod njega dobrovoljno stigao sat-dva prije nego što će ga policajci pokupiti i privesti. Rekao je, naravno, da u odnosu na mene nije mislio niti planirao ništa ružno, niti grubo, nego me je "htio upoznati sa nekim stvarima" o kojima nisam imao pojma kada sam pisao sporni tekst. Turković je sa ostalim članovima svog zločinačkog ganga uhapšen pola godine kasnije. Suđenje je trajalo 3-4 godine. Od tada pa do danas u nepravilnim razmacima sam pokušavao odgonetnuti kako je on onoga aprilskog jutra 2010. znao, od koga je čuo, ko ga je upozorio da će policija doći po njega i privesti ga u Kantonalno tužiteljstvo. Cijelo sam vrijeme nastojao neupasti u paranoične teorije zavjere, jer, poznato je, da kada fasujete paranoju sve vam se savršeno uklapa. Sa svim pobrojanim ljudima iz policije i tužiteljstva sam bio u dobrim, sa nekim u prijateljskim odnosima i nikako nisam mogao vjerovati da su oni "trgovali informacijama" sa Turkovićem. Nisam, naravno, gubio iz vida ni činjenicu da je njegova supruga Šejla Jugo Turković, prije nego što je postala novinarka "Dnevnog Avaza" bila zaposlena u Kantonalnoj policiji i stekla poznanstva i kontakte koji će joj valjati na novom poslu, ma šta taj posao bio.
Moguće je da se presuđeni ubica o planu za njegovo privođenje i nije informirao presrećući razgovore policijskih i tužiteljskih struktura, ali mi je danas, 15-ak godina kasnije, jednostavnije i komfornije vjerovati da je to baš tako bilo, nego pod sumnjom držati ljude koji bi trebali biti nesumnjivi...
O tajnom, nigdje u "papirima" registiranom ("zavedenom") prislušnom sistemu kojim je manipulirala bošnjačka tajna policija, ili njeni "odmetnuti dijelovi" proteklih sam decenija često slušao od rijetkih ljudi koji su imali stanovite, uglavnom parcijalne, nepotpune uvide u taj slučaj. Neke činjenice su ipak bile čvrste i ostale nepromijenjene. Prislušni sistem ušao je u Sarajevo u proljeće 1994. godine i bio je poklon Islamske Republike Iran. On je predstavljao kontinuitet u ratu uspostavljene suradnje bošnjačkog političkog vrha sa tajnim službama Irana. U sklopu te suradnje prethodne godine je u Teheranu obučavano nekoliko desetaka pripadnika Državne bezbjednosti BiH. Ta je "bratska pomoć" formalno okončana početkom 1996. godine, kada su američki vojnici izveli desant na paramilitarni kamp na planini Pogorelici u kojem su iranski instruktori obučavali bošnjačke policajce sofisticiranim vještinama, pored ostalih i terorizmu.
Špijunska oprema je u Sarajevo uvezena preko aerodromske piste u vrijeme funkcioniranja "plavih puteva" u proljeće 1994. godine. Prethodno je bila uskladištena u Hrasnici. U tom je sarajevskom naselju tokom rata bio uspostavljen carinski punkt na kojem je kontrolirana i carinjena roba koja je, kroz tunel, ili preko piste, ulazila u opkoljeni grad. Pokušaj carinika da prekontroliraju kamion u kojem se nalazio prislušni uređaj(i) umalo je završio tragično: prema riječima svjedoka, na revnosnog šefa carinske službe (N. Kusturicu) koji je namjeravao kontrolirati tovar nasrnuo je kamion u kome se nalazio visoki policijski dužnosnik, jedna od najmoćnijih figura u vlasti.
Tajna iranska "hedija"
Po dolasku prislušnog sistema na odredište (u jedan poslovni prostor u Kolodvorskoj ulici) pokazalo se da niko iz tadašnjeg obavještajnog aparata u Sarajevu na raspolaže znanjima i vještinama neophodnim za njegovo operativno aktiviranje, "stavljanje u funkciju". Neko iz uskog kruga ljudi koji su bili uključenih u strogo povjerljivu operaciju predložio je da se iz inostranstva dovede čovjek koji je, kako je objašnjeno, ekspert za ovu vrstu tehnike. Njegovo ime je Kabash Krasniqi, predratni pripadnik JNA u Rajlovcu koji je početkom agresije na BiH odselio u Hrvatsku. Za njegovo dovođenje u Sarajevo zadužen je bio Nusret Smajlović Libe, iskusni policajac, sudionik brojnih predratnih i ratnih policijskih akcija. Ovaj novinar je nekoliko godina prije njegovi smrti (2020) razgovarao sa Smajlovićem o toj njegovoj misiji. Ispričao mi je da je po dolasku u Zagreb od tamošnjih bošnjačkih predstavnika saznao da Krasniqi nije u Hrvatskoj, te da bi za nekoliko dana trebao stići iz Njemačke. "Kada se napokon pojavio, uvjerio sam se da mu je poznato zašto je pozvan u Sarajevo. Iako mi to nije direktno rekao, moj je zaključak bio da ga je pozvao Enver Mujezinović, tadašnji načelnik DB-a Sarajevo, koji je prije rata bio oficir bezbjednosti JNA u kasarni u Rajlovcu“, otkrio mi je Smajlović.
"Svečanom puštanju u rad" prislušnog sistema nekoliko nedjelja kasnije prisustvovao je najuži bošnjački državni i policijski vrh predvođen Alijom Izetbegovićem. U njegovom društvu su bili Bakir Alispahić, ratni ministar RMUP-a, pomenute kolege iz Rajlovca /JNA/ Mujezinović i Krasniqi... Kada sam nakon rata Munira Alibabića, dugogodišnjeg šefa sarajevskog DB-a, u vrijeme o kojem govorimo - načelnika CSB Sarajevo, upitao (ubijeđen da je i on u to "formacijski" i po profesionalnom afinitetu bio uključen) kako se sve to odvijalo, kazao je da je bio zaobiđen od početka do kraja, odnosno do njegove smjene u ljeto 1994. godine. "Slučajno sam za to 'otvaranje' čuo od Keme Ademovića koji je tamo bio i pitao me zbog čega sam ignorisao taj događaj", kazao je Alibabić. Dodao je da je o tome razgovarao sa Alijom Izetbegovićem i kazao mu da je sa sigurnosnog aspekta vrlo nepromišljen potez bilo uključivanje Kabasha Krasniqija u tako osjetljiv posao. "Alija mi je kazao da je nešto slično čuo i od Salima Šabića, utjecajnog člana SDA iz Zagreba koji mu je iz hrvatskog iskustva kazao da 'gdje god se pojavi Krasniqi, za njim stiže i droga'". Godinama je za jednog od najvećih trgovaca heroinom u Hrvatskoj važio Lulzim Krasniqi, navodno blizak rođak eksperta Kabasha, koji je ubijen u mafijaškom obračunu u Zagrebu 2006. godine.
U prvim godinama nakon rata Kabash Krasniqi se prometnuo u jednog od najvećih "stranih investitora" u Sarajevu. Sa Bakirom Alispahićem je osnovao firmu "K&B" za proizvodnju boja i lakova. Firmu je otvorio premijer Federacije BiH Edhem Bičakčić koji je u svom programskom govoru pozvao ljude iz cijelog svijeta da investiraju u BiH gdje ih vlasti neće propitivati o porijeklu imovine. Krasniqi će ubrzo, lišen zakonske obaveze dokazivanja porijekla svog novca, kupiti zgradu u centru Sarajeva i pretvoriti je u hotel kojeg ja nazvao "Dardanija". Pokušaj da kupi još jednu atraktivnu zgradu, kultnu "Olomanku" pretvorio se u višegodišnju mutnu sapunicu u kojoj se odigravali mafijaški obračuni, vlasnička nadgornjavanja, klanovske borbe za prevlast u gradu. Kabaš Kasniqi je prije 15-ak godina neopaženo napustio Sarajevo i poslove u njemu, postoje brojne kontroverzne spekulacije o tome gdje boravi od tada.
Šta se sa iranskom prislušnom opremom dešavala nakon rata, niko ne može (niti želi) odgovoriti. Navodno je u više navrata premještana sa jedne lokacije na drugu, sigurno je tek da nikada nije unesena u institucionalni "obavještajni promet", dakle AID, FOSS, OSA-u. Nekoliko godina nakon rata otkriveno je da su glavne mete prislušnih uređaja bili hrvatski dužnosnici u Sarajevu (od Krešimira Zubaka do kardinala Vinka Puljića, kao i neki opozicioni političari)
Favoriti duboke države
Prema izjavi koju je Upravi policije Federacije BiH dao jedan insajder, njegov blizak suradnik, Zijad Turković je nabavio mobilni prislušni uređaj (iz doniranog iranskog sistema) nekoliko godina prije hapšenja. Kupio ga je, prema istom policijskom izvoru, od Asima Dautbašića, vjerovatno najmoćnijeg člana bošnjačkog obavještajnog prostora tokom rata i u godinama nakon njega. Cijena je bila visoka, spekuliralo se čak iznosom do milion maraka.
Vjerodostojnost ovoj tvrdnji dala je činjenica da su se Turković i Dautbašić prethodno dobro poznavali, vjerovatno i blisko surađivali. Turković je na početku rata otišao u Njemačku gdje mu je godinama radio otac. Dautbašić je do 1993. godine bio u Sarajevu i uz brojne druge obavještajno-sigurnosne poslove bio je ključni akter formiranja jedinice "Ševe", tajne formacije zadužene za discipliniranje građana Sarajeva, odnosno unutarnji teror u opsjednutom gradu. Tokom maratonskog suđenja komandantu Specijalne jedinice RMUP-a Draganu Vikiću na Sudu BiH za ubistvo osam pripadnika JNA u Velikom parku, brojni svjedoci su upravo Dautbašića (koji je u međuvremenu umro) isticali kao vrhovnog autoriteta nad pripadnicima "Ševa", poglavito njihovog komandanta Nedžada Herendu, kako je stajalo u presudi, neposredno odgovornog za likvidaciju zarobljenih vojnika. Tokom 1994. godine Dautbašić (po stranačkom zadatku) odlazi u Njemačku za šefa konzulata BiH u Stuttgartu, gradu koji je tokom rata bio omiljeno okupljalište kriminalnih grupa iz Bosne i Hercegovine. Jednu od njih predvodio je Zijad Turkovića, zajedno sa Senadom Kobilićem. Konzul Dautbašić sa tom kriminalnom strukturom održava redovne kontakte do kraja rata kada se vraća u Sarajevo i postaje zamjenik direktora novoformirane bošnjačke obavještajne Agencije za istrage i dukumentiranje (AID). Tvrdilo se u poslijeratnom razdoblju da su neki od najeksponiranijih pripadnika tzv. "Štutgartske kriminalne grupe" posjedovali iskaznice rezervnog sastava AID-a, što nikada nije dokazano. No, činjenica je da su mnogo od njih bili angažirani tokom kampanje na poslijeratnim izborima kada su ne samo podržavali Stranku demokratske akcije nego zastrašivali njihove političke protivnike.
Šta je SDA dugovala Turkoviću
Za te usluge mnogi kriminalci su bili izdašno honorirani od vlasti kroz poslove, namještene tendere, "gledanju kroz prste" na njihove kriminalne radnje. Turković je lojalnost "našoj stvari", naplatio dodjeljivanjem dozvole za nadziđivanje zgrada i izgradnju više od trideset stanova na području općine Novo Sarajevo. Iako je bio dovođen u vezu sa najtežim kriminalnim djelima nakon rata (pljačku na Sarajevskom Aerodromu, ubistva konkurencije...) Turković sve do jeseni 2010. godine živio kao slobodan građanin, vješt poduzetnik i uzoran obiteljski čovjek. "Uvijek je bio na korak ispred nas", priznao mi je onaj policijski inspektor sa početka teksta. O tome je tokom suđenja svjedočio on a pogotovo supruga Šejla koja je direktno prozivala postupajućeg tužitelja Olega Čavku za korupciju. Usput, o hapšenju Turkovića me u ranim jutarnjim satima obavijestio upravo tužitelj Čavka. Turkoviću je sasvim sigurno prednost nad policijom priskrbila i mogućnost da prisluškuje i prati policijske i druge strukture, kao i druge "zainteresirane" za njegovo poslove.
No, ta "pratnja" nije bila jednosmjerna, i sam Turković je mjesecima bio opserviran, "pokriven", podvrgnut posebnim istražnim radnjama, telefoni i drugi komunikacijski kanali su mu prisluškivani i analizirani. U jednom razgovoru vođenom nekoliko nedjelja uoči hapšenja on u razgovoru sa visokim dužnosnikom Stranke demokratske akcije preuzima na sebe plaćanje troškova stranačkih plakata za predstojeće izbore u visini od 30-ak hiljada KM. "Nakon što smo registrirali taj kompromitantni razgovor, pozvao sam predsjednika SDA Sulejmana Tihića. Kazao sam mu da ukoliko ne odustanu od aranžmana sa Turkovićem, ne isključujemo mogućnost da i neko iz vrha njegove stranke bude uhapšen. Ubrzo je on to i uradio", kazao je ovom novinaru Zlatko Miletić, direktor Uprave policije Federacije koji je i sam trebao biti jedna od žrtava Turkovićevog zločinačkog klana…
Prošlo je više od jedanaest godina otkako je Sud BiH izrekao pravomoćnu presudu Zijadu Turkoviću i članovima njegove zločinačke organizacije. Turković bi iz zatvora trebao izaći 2053. godine, kada će imati 87 godina.
