Italija, rat oko zlata i banaka: Fratelli d'Italia izaziva sukob s finansijskim sistemom
Šta povezuje napetu bankarsku situaciju u Italiji, kontrolu nad državnim zlatnim rezervama i ekonomsku agendu vlade Giorgie Meloni? Više nego što se na prvi pogled čini.
Politička i ideološka "crvena nit" povezuje sve ove aspekte, koji su javno eksplodirali nakon odluke Fratelli d'Italia da uvedu novi amandman na Zakon o budžetu: proglašenje zlata vlasništvom "italijanskog naroda", a ne Banke Italije, koja trenutno posjeduje 2.452 tone zlata.
Ovaj prijedlog nije samo populistički simbolizam, već politička poruka italijanskim bankama, s kojima je vlada u tihom, ali intenzivnom sukobu.
Prema dosijeu koji je pripremila parlamentarna grupa za strane direktne investicije, a koji je prethodno objavila ANSA, postoje strani interesi u Banci Italije koji predstavljaju rizik za nacionalni suverenitet nad zlatnim rezervama. Ovaj rizik se javlja na dva nivoa.
Prvo se tiče vlasništva nad kapitalom centralne banke: među 175 dioničara spominju se veliki subjekti poput Banca Nazionale del Lavoro (u vlasništvu BNP Paribasa) i Credit Agricole Italia, oba sa 2,8% kapitala. Iako su u pitanju mali udjeli, vlada ih smatra simbolom prodiranja stranog utjecaja u italijanski finansijski sistem.
Brojni predstavnici Melonijeve vlade, često iza kulisa, kritikovali su strane fondove koji posjeduju velike dijelove italijanskih banaka, posebno u slučaju Unicredita, gdje su prisutni giganti poput BlackRocka i Allianza.
Prošle godine, zamjenik premijera Matteo Salvini otvoreno je izjavio: „Unicredit više nema ništa italijansko – postala je strana banka.“
Izjava koju su stručnjaci kritikovali zbog miješanja vlasništva nad kapitalom sa pravnim sjedištem kompanije. Ali politički signal je bio jasan: italijanska država strahuje da više ne kontroliše svoj bankarski sistem.
Zlato kao garancija finansijskog suvereniteta
U tom kontekstu, kontrolu nad zlatnim rezervama Fratelli d'Italia ne vidi samo kao simbolično pitanje, već i kao štit za javne finansije. Melonijeva stranka strahuje da bi "italijanske" banke mogle sve više postajati evropske strukture, s fokusom na inostranstvo, ostavljajući državu bez utjecaja na finansijsku stabilnost i upravljanje javnim dugom.
Prethodni slučajevi, poput blokiranja spajanja Unicredita i Banco BPM-a ili sukoba za kontrolu nad Mediobancom i Generalijem, pokazuju kontinuirane napore vlade da očuva "ekonomski suverenitet".
Ironično, napori da se spriječi strana intervencija imali su suprotan učinak. Na primjer, dok je Rim blokirao unutrašnje poteze, nije zaustavio progresivnu akviziciju Banco BPM od strane francuske Credit Agricole, a nakon sukoba oko Mediobance, veliki igrači poput BlackRocka, koji je sada također pozicioniran u Monte dei Paschi di Siena, ponovo su stupili na scenu.
Model upravljanja zasnovan na strahu od gubitka kontrole
Sveukupno, model Melonijeve vlade za italijanske finansije izgleda vrlo fokusiran na koncept "kontrole": kontrolu nad bankarskim kapitalom, kontrolu nad strateškim rezervama poput zlata, kontrolu nad procesima finansijske konsolidacije. Linija koja nosi politički strah od gubitka utjecaja u sistemu u kojem vladajuća desnica nema duboke korijene.
Ali finansijski sistem se ne može upravljati isključivo emocijama i simbolikom. Radnje poput intervencije u vlasništvo nad zlatom, ako se ne komuniciraju pažljivo, mogle bi unijeti strah na tržišta, stvoriti pravnu nesigurnost i ometati put ka ekonomskom oporavku i pristupu Italije međunarodnim tržištima kapitala.
