Na današnji dan, 10. juna 1993. godine, u blizini Novog Travnika dogodio se jedan od najstrašnijih napada na civilni humanitarni konvoj tokom rata u Bosni i Hercegovini — napad na tzv. Tuzlanski konvoj spasa, poznat i kao “Konvoj radosti”.
Iako su od tog zločina prošle 32 godine, pravda nije ni blizu zadovoljenja. Sve što ostaje jeste gorko sjećanje, tišina institucija i politička indiferentnost koja ovaj slučaj polako ali sigurno gura u zaborav.
Konvoj kao simbol nade – i žrtva rata
“Konvoj radosti” bio je mnogo više od niza kamiona i autobusa. Bio je to simbol nade, solidarnosti i otpora neljudskim uslovima rata. Početkom juna 1993. godine, oko 2.000 osoba i 500 vozila, pod zaštitom UNPROFOR-a, krenulo je iz Splita prema Tuzli s humanitarnom pomoći: hranom, lijekovima, odjećom, pa čak i sanitetskim vozilima. No put od šest dana pretvorio se u pakao – pun zadržavanja, maltretiranja i pljačke – da bi kulminirao zločinom kod Novog Travnika.
Konvoj je zadržavan u Prozoru, izložen granatiranju kod Makljena, preusmjeravan i blokiran pod izgovorom bezbjednosnih rizika, dok se istovremeno vode pregovori između političkog i vojnog vrha Armije RBiH i HVO-a. Naposljetku, 10. juna, dio konvoja ulazi u zonu pod kontrolom HVO-a, gdje se dešava masakr.
Zločin u prisustvu svijeta
Kod mjesta Franjgine kuće, pripadnici HVO-a zaustavljaju prvi dio konvoja i započinju sistematsku likvidaciju vozača. Prema različitim izvorima, ubijeno je osam ili deset civila, vozača koji su učestvovali u dostavi pomoći. Imena sedmorice su poznata: Fikret Ademović, Adil Akeljić, Fikret Hadžibeganović, Hazim Grahić, Hasan Gušić, Mustafa Karić i Hamdija Mutišević. O sudbini Salke Memića se i danas ništa ne zna, dok su tri osobe nestale u obližnjim Rankovićima kod Viteza.
U tom trenutku, UNPROFOR – misija koja je formalno imala zadatak da obezbijedi sigurnost konvoja – prvi put koristi smrtonosnu silu. Dva pripadnika HVO-a bivaju ubijena u pokušaju da se zaustave dalja ubistva. No to nije bilo dovoljno da spriječi katastrofu. Većina vozila je opljačkana, zajedno sa tovarom i ličnim novcem putnika. Opljačkano je 142 kamiona, 20 putničkih automobila, devet kombija, dva sanitetska vozila, više od 500 tona robe i gotovo 1,3 miliona konvertibilnih maraka u gotovini.
Mediji su bili tamo – ali pravda nije
Hrvatska radio-televizija (HRT), britanski BBC i njemački ZDF snimili su scene koje svjedoče o potpunom haosu, pljački i nasilju – sve u prisustvu međunarodnih snaga koje, uprkos očitom nasilju, nisu imale niti kapaciteta niti političke volje da spriječe zločin. Snimci tih dana i danas postoje, ali umjesto da budu dokaz u sudskom procesu, služe kao opomena koliko međunarodna zajednica može biti nemoćna – ili nezainteresovana.
Politička odgovornost i institucionalna šutnja
Napad na konvoj spasa nije bio samo čin vojnih snaga na terenu. Haški tribunal je kasnije utvrdio komandnu odgovornost tadašnjih lidera HVO-a. Dario Kordić i Tihomir Blaškić osuđeni su za širi kontekst zločina nad civilima – Kordić na 25, a Blaškić na 9 godina zatvora – ali konkretni izvršioci ubistava vozača nikada nisu identifikovani, a kamoli procesuirani.
Istraga je formalno otvorena tek 2019. godine – više od 25 godina nakon zločina. Još poraznije zvuči podatak da je Tužilaštvo BiH slučaj 2020. ustupilo Kantonalnom tužilaštvu u Travniku, što se u praksi često pokazuje kao korak ka zaboravu. Žrtve i njihove porodice smatraju da se slučaj namjerno zataškava, pod političkim pritiscima, a pravosudne institucije i dalje nemaju ni optužnicu, ni optužene.
Posljedice i moralni poraz
Zločin nad Tuzlanskim konvojem nije samo tragedija za porodice ubijenih i nestalih. To je simbol moralnog poraza domaćih i međunarodnih institucija. Napad na konvoj koji je nosio hranu i lijekove, u trenutku kada su hiljade ljudi živjele u gladi i neizvjesnosti, nije samo ratni zločin – to je napad na samu ideju humanitarnosti.
I dok ratna propaganda s obje strane često pokušava relativizirati zločine, ovaj slučaj ostaje jasan: civili su ubijeni dok su pokušavali pomoći drugima. Niko do danas za to nije odgovarao. I svaki 10. juni je nova potvrda da u Bosni i Hercegovini ni nakon tri decenije nisu svi životi jednako važni pred zakonom.
Ako država ne može – ili ne želi – osigurati pravdu za nevine civile ubijene u prisustvu UN-a, šta to govori o stanju njene demokratije i vladavine prava? Šutnja institucija, ignorisanje međunarodnih dokaza i politička trgovina pravdom još jednom potvrđuju da rat u Bosni i Hercegovini nije završen 1995. godine. On i dalje traje – samo drugim sredstvima.
Zato se 10. juni mora pamtiti. Ne samo kao dan zločina, već kao podsjetnik na dug prema pravdi koji Bosna i Hercegovina još nije ispunila.
