U zemlji bez osmijeha, pojavili se Zmajevi: 90 minuta koje su probudile državu
U državi u kojoj su dobre vijesti odavno na listi ugroženih vrsta, skoro poput bosanskog bizona ili zdravog razuma u politici, desilo se nešto što niko više nije očekivao — nogomet je, barem nakratko, vratio život u BiH. Ne kao bijeg, ne kao iluzija, nego kao iskra koja je zapalila emociju koju smo godinama gurali pod tepih: nadu.
Da, baš tu riječ koju smo skoro izbrisali iz vokabulara.
Pobjeda nad Rumunijom bila je mnogo više od gola više, taktičke pobjede ili “dobre utakmice”. Bila je kolektivni uzdah olakšanja. Bila je podsjetnik da ova zemlja, iscijeđena političkim cirkusima, korupcijskim skandalima, inflacijom i beskrajnim licitacijama nacionalnih lidera, još uvijek ima puls. I to onaj pravi — zajednički.
U jednoj noći, dok je lopta šetala po travi, desilo se ono što nikakvi koalicioni sporazumi, memorandumi, sastanci u Briselu niti patetične press konferencije nisu uspjele godinama: cijela zemlja se ujedinila. Rame uz rame, u isti uzdah, u isti povik, u isti ponos.
Na tribinama i ulicama slavilo se kao da je finale Svjetskog. Ali ono što je bilo važnije od euforije jeste ono skriveno u tim osmijesima — tihi vapaj za normalnošću. Ljudi su slavili ne samo pobjedu, nego i osjećaj da ova zemlja može nešto lijepo, da može biti zajednička, da se ne mora jutro počinjati listanjem vijesti o poskupljenju brašna ili novoj političkoj svađi koja prijeti raspadom svega, osim njihovih fotelja.
Zmajevi su, makar tih 90 minuta, bili ono što BiH već dugo nema — inspiracija. Pokazali su da se i u državi koja živi u stalnom političkom vanrednom stanju može desiti čudo kada na terenu imaš tim koji igra za grb, za narod, za čast. I kada se bori. Bez kalkulacija, bez “ako”, bez “ali”.
I možda je baš zato ova pobjeda tako snažno odjeknula. Jer nam je trebala. Jer je došla kao podsjetnik da se zemlja ne gradi na blokadama, pres-konferencijama i izjavama koje vrijede tačno koliko i njihov mandat. Gradi se na trenucima koji ljude povezuju, koji vraćaju vjeru, koji pokazuju da nismo samo skup kantona, entiteta, partija i suprotstavljenih interesa.
Ponekad smo i narod.
Možda je vrijeme da, umjesto što bacamo fokus na one koji nas svakodnevno truju podjelama, počnemo malo više gledati prema onima koji nam pokazuju kako ova zemlja može izgledati kad je normalna. Kad je ponosna. Kad diše.
Zmajevi su opet dali BiH razlog da kuca zajedničkim ritmom.
I to je već velika pobjeda.
