Četničke vojvode iz Drugog svjetskog rata Uroš Drenović i Lazar Tešanović bili su po zanimanju učitelji i rezervni poručnici Vojske Kraljevine Jugoslavije.
Oni i njihove postrojbe sarađivali su sa ustašama, Talijanima i Nijemcima a protiv jugoslovenskih partizana zbog čega su dobili nadimak „srpske ustaše“. Kratko vrijeme i Drenović i Tešanović su imali lažnu suradnju sa partizanskim snagama. Zanimljivo je njihova veza sa Hasanom Kikićem, učiteljom, književnikom, komunistom i partizanskim narodnim herojem.
Naime, Drenović koji je sa svojim četnicima bio stacioniran na području planine Manjače imao ga je namjeru ubiti, a ubili su ga Tešanovićevi četnici na planini Čemernici kod Mrkonjić-Grada.
Škandal-efendija sa „Slobodanom“ u Sanskom Mostu
Hasan Kikić rođen je1905. godine u Gradačcu, a ubijen 6.maja 1942. godine kod sela Rapta na planini Čemernici nadomak Skender- Vakufa. Kao učitelj od 1927-1937. radio je širom bivpe države, Hajdarovićima kod Zavidovića, Gornjem Sjeničaku kod Vrginmosta, Pisarovini. 1938. završava Pravni fakultet u Beogradu,a godinu dana ranije sa Safetom Krupićem i Skenderom Kulenovićem pokreće lijevo orijentirani časopis „Putokaz“.
Godine 1940. postavljen jje za pravnog referenta u Odjelu prosvjete Banovine Hrvatske u Zagrebu, ali je zbog komunističke djelatnosti smijenjen i radio u Pučkoj školi u Trnju. Godine 1941. mobiliziran je u bivšu jugoslavensku vojsku, a nakon sloma u domobrane u Sanskom Mostu. U februaru 1942. godine odlazi u partizane i kao komesar Prvog krajiškog proleterskog bataljona gine od četničke zasjede.
Savezništvo ustaša i četnika u „vrijeme Jasenovca“
Jedan je od najznačajnijih pisaca socijalne literature u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, sa sljedećim važnijim djelima: Provincija u pozadini (1935), Ho-ruk (1936), Šta se događa u Španiji (1937), Bukve (1938), Lole i hrsuzi (1947), Zgode o nasušnom hljebu (1949), Carska goveda (1952), Dedija (1953). U svom autobiografskom literarno-dokumentarnom djelu „ Posljednji susret sa Hasanom Kikićem“ književnik i Kikićev ratni saputnik opisao je njegovu pogibiju.
Kulenović stiže vozom u Sanski Most gdje je Kikić raspoređen kao domobranski satnik.
U Zagrebu su mu ostali supruga Anka i sin Zlatko. Kikić Kulenoviću obezbjeđuje propusnicu e preko tajnnika kotarskog predsjednika koju mu predaje Anka Kikić. Bila je to legitimacija rezervnog artiljerijskog potporučnika uz pomoć koje je bezbjedno stigao do Sanskog Mosta. Tu ga dočekuje grbav čovjek u crnom odijelu sa fesom na glavi i kaže mu da ga šalje Slobodan (Slobodan je Kikićev pseudonim kome po odlasku u partizane dodaje prezime Anđelić) . Bio je to partizanski suradnik Hazim Bilalbegović
„Dovede me u neku zgradu, i ne gledam šta je ta zgrada, da mi je samo ugledati Hasana. Kad uđosmo u jednu prostoriju, tu Hasan, s njim nekoliko ljudi, ne gledam ih, gledam samo njega. Kad me ugleda, široko se nasmija onim svojim sjajnim očima i zubima, poletje mi, zagrli me, kaže: – Gdje si ti, Škandal-efendija?
Škandal-efendija, tako su me zvali moji drugovi u Zagrebu, Hasan ponajviše, jer kad bih se zbog nečega razljutio, vikao bih: škandal jedan. Smrkavalo se već, reče mi:
– Sad ćeš ti, dragi moj, noćiti kod Singera, a sutra će doći po tebe jedan seljak i odvesti te gdje treba“, piše Kulenović o susretu sa Kikićem.
Bijeg u partizane
Kikić u Sanskom Mostu nakon kratkog boravka u hotelu Rasima Hromalića Singera stanuje u kući Dese Kragulj na spratu, a u prizemlju je bila kafana. To je današnja glavna ulica u Sanskom Mostu. Iz ove kuće je i pobjegao u partizane. Hasan Kikić je u partizane otišao u februaru 1942. godine sa prvim snijegom prije hapšenja koje mu je prijetilo od ustaša, ostavivši sve svoje stvari u stanu.Zabunom je Kikić došao među četnike Vukašina Marčetića, kako piše Sadik Šehić u istraživačkom radu „Hasan Kikić, učitelj, borac, književnik“.
Četnici Vukašina Marčetića ratovali su sa Drenovićevim jedinicama i zajedno su ustaškim, njemačkim i mađarskim jedinicama napali Kozaru vršeći masakre nad civilima. Grmečki protivčetnički bataljon sa 800 boraca sa kojim je Hasan Kikić i stigao u Bočac tokom aprila i maja 1942.godine borio se protiv četničkih jedinica Drenovića, Marčetića i Laze Tešanovića. To je period u kome 2.aprila 1942. godine četnici Laze Tešanovića ubijaju dr. Mladena Stojanovića, načelnika Operativnog štaba za Bosansku krajinu, a mjesec dana kasnije i Hasana Kikića.
Bliža je istini verzija da je Kikić nabasao na četnike Uroša Drenovića prilikom odlaska u parizane i to u sanskom selu Tomina. Ovo je Kikić ispričao Skenderu Kulenoviću nakon prvog susreta u partizanima u selu Agići (ili Aginom selu).
„Tako jednog dana sjedim za jelovim hastalom i za “Krajiški partizan” pišem članak o Crvenoj armiji. Neko mi otraga stavi ruke na oči. U prvi mah mislim to je neka od drugarica koje rade u birou, pogađam – pogoditi ne mogu, onda osjetim da su to muške ruke pa opet počnem pogađati, ali bez uspjeha. Napokon, skinem ruke sa očiju – Hasan. Opet ono njegovo – smije se, cakle mu se bijeli pravilni zubi, sjaje oči.
– Šta je, Škandal-efendija, ti i u šumi udario u čitabe! Sav van sebe, skočih i zagrlismo se. Izidosmo napolje, i on mi otpoče priču o sebi. U Sanskom Mostu doletio mu jedan drug i rekao: “Hasane, traže te, hoće da te uhapse! Bježi! Odmah bježi!” Iz tih stopa Hasan krene iz Sanskog Mosta, dođe u selo Tominu, to je na ključkoj cesti na desnoj obali Sane. U selu, kaže, vojska. Dođe u štab – kad ko je tamo, Uroš Drenović. Štab, dakle četnički. Kad ga ugleda, Drenović poleti Hasanu i počne da se grli i ljubi. “Otkud ti?! Koje iznenađenje! Zdravo, Hasane, stari druže!”
Poznavali su se iz još iz preparandijskih klupa; Drenović je, kao što znaš, bio učitelj kao i Hasan. Hasan mu ispriča da je radio za šumu, da je otkriven i da je smjesta morao bježati. “Mogao si davno meni”, kaže mu Drenović, “da sam znao gdje si, poslao bih odmah nekog po tebe.” Pogostio ga lijepo, do kasno u noć sjedili, pili rakiju i jeli, pričali o svemu, sjećali se davnih đačkih dana.
Sutradan ujutro reče Drenović Hasanu da mora na teren, a on neka ostane u štabu s njegovim zamjenikom, pa će noćas, kad se vrati, porazgovarati o njegovom rasporedu; svejedno je, kaže, bio ovdje ili tamo kod njih. Poslije ručka Hasan iziđe s tim zamjenikom u dvorište. I taj zamjenik bio je učitelj i Hasanov stari znanac, rekao mi je Hasan njegovo ime, ali sam ga zaboravio. Šeću tako dvorištem, kad će ti zamjenik: – Hasane, vidiš li onu dvojicu pred štabom? Stajala su dvojica kožunlija stražara.
– Eno ona dvojica dobila su naređenje da te noćas likvidiraju. Bježi! – Kud ću? – Na onu stranu. Tamo su vaši.
Izvede ga iz Tomine, i Hasan kroz snijeg cijeIac krene na rijeku Sanu. Onako u odijelu pregazi vodu, pa opet grIjaj kroza snijeg. Pričao mi je o tim teškim trenucima; nigdje nikog, nigdje kuće, sleđen, duša već došla na jezik. Kad – ugleda kolonu, na čelu joj zastava. Partizani! Kolika je bila njegova sreća! Tako je eto izišao k nama. U Agiće je došao u aprilu s protivčetničkim udarnim bataljonom.
Bataljon je produžio u centralnu Bosnu da čisti četnike, a Hasan je ostao na našem terenu sa zadatkom da rukovodi izgradnjom bolnice na Čemernici, dok se Stari ne vrati iz centralne Bosne. Aprila mjeseca, valjda, mi smo se iz Agića preselili u Skender-Vakuf i smjestili u popovoj kući. Pop se, odmah kako su počeli ustaški pokolji, sklonio sa porodicom u Srbiju“.
Četnička zasjeda u Rapti
Prema Šehiću, Štab Prvog krajiškog odreda Hasana Kikića je odmah imenovao za zamjenika političkog komesara novog bataljona. Oblasni komitet je tražio da Kikić do prelaska u srednju Bosnu preuzme dužnost operativnog oficira u Udarnom bataljonu.
Po odlasku u partizanske jedinice Kikić je po direktivi Josipa Broza Tita ostao u sjedištu Operativnog štaba u mjestu Bočac kod Jajca. Njegov i zadatak Alberta Trinkija bio je da rukovode izgradnjom bolničkih objekata na planini Čemernici. Trinki je kao sekretar bio vezan za sjedište a Kikić je bio operativac.Njegov teren je bio prostor Bočca, Čemernice i Skender-Vakufa.
Četiri dana prije smrti 2.maja 1942. godine Hasan Kikić piše pismo Trinkiju i Dragi Mažaru: „ Ja sam u Skenderu i danas ćemo vjerovatno prozore i vrata. No neka vas to ne smeta, vi ipak imate tamo spremljenih prozora i vrata koliko-toliko šajite, ukoliko već niste odaslali.Trebat će toga dosta...jučer sam pisao da se usput šalju već sada daske, jer mi bi pošto-poto htjeli da štamparija bude u Čemernici za 4-5 dana, u čemu ćemo uspjeti, ako nas eventualno ne bi bogzna kakav takozvani vis major pomeo...“. ( vis maior, lat. viša sila) U ratnom pismu narodnog heroja, književnika i državnika Velimira Stojnića Kosti Nađu 10.maja 1942. godine, četiri dana nakon Kikićevog mučkog ubistva piše:
„ Javljaju iz Bočca da su narodnog heroja, književnika i državnika četnici ubili druga Hasana Kikića!“ Ubijen je u četničkoj zasjedi kod sela Rapta na planini Čemerniici između Mrkonjić-Grada i Skender-Vakufa kao komesar Prvog krajiškog proleterskkog bataljona. Grob mu se prema evidenciji prijeratnog SUBNOR-a Skender Vakufa nalazio na partizanskom groblju u selu Račići pod brojem 57. Slavko Popović ovako je opisao Kikićevu pogibiju.
Holokaust u Nedićevoj Srbiji
„Hasan je putovao iz Agina Sela preko Čukovca u Skender Vakuf. S njim je išao jedan kurir gluhonijem, kojeg smo zvali Nijemac.Zapravo, on se zvao Đorđe Komenović, ali u Čukovcu od+akle je bio rodom nikog ne zovu pravim imenom, već svako ima neki nadimak. To je bio hrabar i odan borac, povjerili su mu najteži zadatak, znao je i da čita i da piše. Bio je samouk. Išli su njih dvojica, Hasan i Nijemac, uskim seoskim puteljkom između gustih stoljetnih bukava i borovih šuma.
Kod zaseoka Rapta, nedaleko od Čukovca, ispred same planinne Čemernice, sačekala ih je u zasjedi iza staje grupa četnika. Propustili su ih da prođu nekih 50 metara, a onda su pucali. Hasan je pao smrtno pogođen,a Nijemac je uspio da pobjegne i domogne se Skender- Vakufa. On je prvi i javio o Hasanovoj smrti“.
Po verziji zemljoradnika Jove Đurašinovića iz sela Račića, opština Skender -Vakuf, Hasan Kikić je bio pozvan u njihovo selo kao gost na slavi povodom svetog Nikole, prije puta Tesliću i Borjanskom odredu. „Međutim, dok se Kikić nalazio u društvu seljaka, neko je obližnjoj četničkoj patroli javio da je u naše selo stigao nepoznat gospoodin sa nijemim vodičem. Četnici su odmah dojurili u selo, opkolili kuću u kojoj se nalazio Kikić. Primijetivši četnike Kikić je pokušao pobjeći, ali su ga pokosili meci četnika iz zasjede. S mrtvog književnika četnici su skinuli odijelo, ručni sat i uzeli nekakve papire koji su se nalazili u kožnoj torbi. Onako nagog bacili su ga u jednu jamu.“
Prema Kulenovićevom opisu on je sa Hasanom Kikićem razgovarao nekoliko dana prije njegove pogibije dok se pripremao da sa bolničarkom Ajšom Karabegović (sestrom narodnog heroja Osmana Karabegovića, mučki ubijenoj kasnije u partizanskoj bolnici na Čemernici) krene ka bolnici na Čemernici.
„Negdje pred veče Hasan i Aiša krenuše na Čemernicu. Sjećam se, pojahuju konje, ja ih ispraćam sa prozora. Kažem: – Hasane, budi ti malo na oprezu. – Šta je, Škandal-efendija – okrenu mi se on sa konja, smije se – i tebi srce sišlo u gaće! Od tri ušljiva metka! “Dovoljan je i jedan”, ne sjećam se da li sam to rekao ili samo pomislio; ako sam rekao, Hasan nije čuo – podboli su konje i odjurili. Jedini svjedok njegove pogibije bio je jedan kurir. Taj kurir – zvali su ga Nijemac, po tome što je bio gluhonijem. Pričalo se da ga je u djetinjstvu nekakav njegov stric tako krvnički udario po glavi da je dijete ostalo gluhonijemo, taj njegov stric da je otišao u četnike te je stoga mali strahovito zamrzio četnike i došao među partizane.
Bio je to dječak od kojih šesnaest godina, krupan, rumen, sjajnih nevinih očiju, nosio je staru jugoslovensku žandarsku kapu i sablju, uživao u tome. Mnogi u POB-u, Nikica naročito, naučili su da se s njime dobro sporazumijevaju gestikulacijom i mimikom. Većinom su se svi s njime šalili kao sa dragim djetetom. Dva-tri dana poslije onog Hasanovog odlaska sa Aišom upade mi u sobu Nikica, blijed, i reče: – Slobodan poginuo! Skočih, jedva upitah: – Ko kaže? Gdje? Kako? – Nijemac.
I Nikica na vrata, ja za njim. Pomislih na Anku i Zlatka, sina mu. Osjetih kako mi se lijeva sljepoočnica sledi, pa mi se onda čitava lijeva strana lica i usta uhvati, ne mogu da progovorim. Kad udoh u Nikičinu sobu, svi sjede pogruženi, među njima mali Nijemac, samo što ne plače. Nikica otpoče da ga detaljno ispituje, razumijevam i ja ponešto od toga strašnog razgovora. Krenuo je sa Hasanom iz Čemerničke bolnice ovamo k nama. Negdje na putu mali je predlagao da siđu u skendervakufsko polje, ali Hasan nije htio, te su tako nastavili prečim putem izmedu Čemernice i Osmače.
Na jednom mjestu Hasan pade. Dječak nije mogao da čuje pucanj, pa je mislio da je Hasan posrnuo, ali onda ugleda kako odozgo iz šume trči niz padinu jedan seljak sa puškom, maše njome, i odmah mu je bilo jasno da je taj pucao, te nagne u bijeg na protivnu stranu, ali i otuda trče dvojica s puškama. Mali promijeni pravac i skloni se u šumu. Vidi odatle kako Hasan puže putem, drži se za slabinu i smije se, pokazuje mali kako se smije.
Nije se, naravno, smijao, nego se grčio od bola. Hasan je valjda čuo povike one trojice, pa se okrenuo; vidio je da lete na njega i da će im pasti u ruke živ. Izvadio je revolver, prislonio ga na sljepoočnicu i klonuo. Ona trojica, kako mu pritrčaše, opališe u njega još nekoliko metaka, pa počeše da mu prekopavaju džepove. Nadoše mu, mali ne zna šta je to, pokazuje na knjigu, a ja se odmah sjetih: to je bila ona legitimacija rezervnog kapetana o kojoj sam ti pričao. Onda mu počeše driješiti cipele.
Nisu to bile cipele, nego gojzerice koje se šnjiraju do koljena, ne znam kako se zovu. Ne mogu dalje da pričam. Kad su ga skinuli do gola, vidjeli su da je Musliman, pa su po njemu skakali.Eto, tako ti je to. Mislim da je dijete ispričalo sve kako je vidjelo. Da, mali je još “rekao” da je jednog od te trojice prepoznao. Tako Hasana ubiše tri golaća iz njegovog romana Bukve, među bukvama. Ubiše pjesnika raje, svog pjesnika.“
Suđenje pro forme, spomenici vojvodama, zaborav za antifašistu
Na Okružnom sudu u Banjoj Luci 1948. godine održano je suđenje navodnim ubicama Hasana Kikića.Na glavnoj raspravi 20. novembra 1948. godine sud je zaključio da nema dovoljno dokaza koji bi potkrijepili navode iz optužnice i donio oslobađajuću presudu broj K- 98/ 48. Original presude čuvao se u Zavičajnom muzeju Centra za informisanje, obrazovanje i kulturu „Vaso Pelagić“ u Gradačcu, današnji Centar za kulturu „Ahmed Muradbegović“.
Na planini Čemernici je 2017. godine podignut i osvještan spomenik učitelju i četničkom vojvodi Lazaru Tešanoviću, komandantu četničkog odreda „Obilić“ od strane Pokreta srpskih četnika Ravne Gore iz Amerike. One iste Amerike koja je uvela sankcije „antifašisti po uvjerenju“ Miloradu Dodiku, čiji su preci ginuli na Kozari kako od ustaša i Nijemaca tako i od četničkih snaga Lazara Tešanovića, Uroša Drenovića i Vukašina Marčetića koje su partizani nazvali „srpske ustaše“.
Tešanovića je ubila OZNA 1949. godine. Tešanovićevi četnici „proslavili su“ aprila 1942. godine kada su sa četnicima Radeta Radića ubili 70 ranjenih parizana. Učitelj i četnički vojvoda Uroš Drenović poginuo je 1944. godine na Čađavici nadomak Manjače prilikom bombardovanja od strane savezničkih snaga od britanske aviobombe. Pokopan je nakon ekshumacije sa tajnog mjesta od strane pripadnnika ravnogorskog pokreta na vrhu Manjače 2002. godine Vojvodu Uroša Drenovića pokopali su pripadnici ravnogorskog pokreta, na vrhu Manjače 2002. godine, nakon ekshumacije s mjesta tajnog pokopa. Grob mu se nalazi u Stričićima, rodnom mjestu književnika Petra Kočića, a spomenik mu je uz blagoslov Srpske pravoslavne crkve podignut od strane boračke organizacije eniteta RS.
A partizanski narodni heroj, književnik i antifašist, učitelj Hasan Kikić , kome su o glavi radili i glave došli učitelji-četnici- vojvode Uroš Drenović i Lazar Tešanović? U selu Raptama je prije posljednjeg rata bila podignuta spomen česma ubijenom književniku i učitelju Da li je sada u životu? Osim Hasana Kikića još tri od ukupno šest Hasanove brače poginuli su kao Titovi partizani. Safet Kikić je u smrt otišao sa 15, Ago je poginuo u 19.godini prilikom oslobađanja Tuzle, Huso sa 29. u Kozaračkom odredu,a Hasan pod narazjašnjenim okolnostima.
Nakon rata Hasanov brat Selmo poginuo je u saobraćajnoj nesreći, a samo su Hasib i Mustafa umrli prirodnom smrću nadživjevši majku Muniru i oca Hasu. Munira je umrla 10.juna 1973. godine. Anka Kikić umrla je kod sina Zlatka u Beogradu.
Zlatko Kikić je radio u Ministarstvu vanjskih poslova Srbije za vrijeme vlasti Slobodana Miloševića, bio ambasador u Švedskoj, Azerbejdžanu, na funkciji direktora Odjeljenja za Evropu u MVP Srbije, u delegaciji Srbije na mirovnoj konferenciji u Rambujeu 1999.godine.
Danas kada su u Srbiji i entitetu RS četnici u potpunosti izjednačeni sa partizanima, štaviše četnici i njihova nakazna ideologija krvi, tla, fašizma i kleronacionalizma su „ dobri momci“ (good guys), a jugoslovenski partizani nepoželjni i nepoćudni, lik i djelo antifašiste i književnika Hasana Kikića je doživjelo potpunu ljudsku, društvenu i humanističku degradaciju.Historia est magistra vitae. ( Povijest je učiteljica života). I Vis maior ( Viša sila).
