Čović balansira između partnera i interesa, trojka traži izlaz iz političkog ćorsokaka

Dok trojka pokušava rekonfiguraciju vlasti, Čović odugovlači odluku, a Dodik prijeti blokadama – evropski put BiH ostaje na čekanju.

Možda nikada nećemo saznati šta se zaista odvijalo iza zatvorenih vrata proteklog vikenda dok se kuhala nova epizoda političkog preslagivanja u Bosni i Hercegovini. Ono malo informacija koje su procurile krajem prošle sedmice sugerišu da se iza kulisa odvijaju burni razgovori i kalkulacije. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH i predsjedavajući Doma naroda Parlamenta BiH, ponovo je u poziciji ključnog igrača raspleta, što je i sam potvrdio riječima: "Mi ćemo to uraditi, bar ovako, javno i u komunikaciji, izravno s tim ljudima, bez javnosti, dok ne vidimo šta dobivamo." Ključna riječ ovdje je upravo "dobivamo" – jer ni Čović, ni politika koju personificira, ne povlače nijedan potez dok precizno ne izračunaju dobit i osiguraju maksimalan politički kapital. Ko to nije shvatio, nije dorastao političkoj areni u BiH.

Jedan od onih koji očito razumiju realnost političke trgovine je Nenad Vuković, delegat PDP-a u državnom Domu naroda, koji je direktno poručio Čoviću da ne bude posljednji koji će napustiti savez sa SNSD-om i Miloradom Dodikom. Vukovićev apel samo potvrđuje osnovnu dilemu – trojka želi rekonfiguraciju vlasti, ali je njen trenutni položaj daleko od stabilnog, što prijeti dodatnim političkim zastojima i propuštanjem ključnih evropskih rokova. Protekla sedmica donijela je niz nepredviđenih dešavanja, od kojih su neka tek ovlaš spomenuta u javnosti, dok su druga potpuno zataškana.

Neformalni sastanak lidera trojke s HDZ-om opisan je kao "koristan", ali Čovićeva poruka da "HDZ ostaje pri dosadašnjim partnerima, dok se ne iznese jasna alternativa", jasno pokazuje da on nije spreman na smjene i prekomponovanje većine. Trojka mu je predočila svoje viđenje rješenja, naglašavajući da dalja saradnja sa onima koji ne vjeruju ni u Evropu ni u Bosnu i Hercegovinu nije moguća, ali Čović ostaje nepopustljiv. Umjesto podrške smjeni SNSD-ovog kadra, on najavljuje razgovore s dosadašnjim partnerima "do kraja iduće sedmice", čime ostavlja prostor za mogućnost da trojka sama uruši sopstveni plan, što bi potvrdilo prognozu SDA-ovog delegata Safeta Softića o njenom neizbježnom krahu.

Ovo je posebno evidentno nakon propalog pokušaja smjene Nikole Špirića iz Kolegija Doma naroda, gdje nova većina, čak i u Predstavničkom domu, nema potrebnu prohodnost. Dodik koristi argument da je neustavno raditi bez srpskog predstavnika u Kolegiju, dodatno komplikujući implementaciju planiranih smjena. Smjena Konakovića i Heleza pripada jednoj kategoriji, dok su odlazak Staše Košarca i Srđana Amidžića povezani sa pokušajem eliminacije SNSD-a iz vlasti. Ako se pritom doda i najava zahtjeva za smjenu Borjane Krišto, Vijeće ministara BiH moglo bi se suočiti sa ozbiljnom krizom.

S obzirom na sve to, ne treba se čuditi daljem zatezanju konopca. SNSD-ova delegatkinja Sanja Vulić već je najavila blokadu rada Doma naroda kroz "pridržavanje Ustava", što u prevodu znači bojkot sjednica. To bi moglo dovesti do još jednog zastoja, pri čemu Dodik dodatno prijeti "kontramjerama", dok istovremeno optužuje trojku za ono što on godinama sistematski radi – destabilizaciju i blokadu rada institucija.

U pokušaju da nađu rješenje, delegati Doma naroda iz pet stranaka – Nenad Vuković (PDP), Želimir Nešković (SDS), Kemal Ademović (NiP), Zlatko Miletić (ZNG) i Ilija Cvitanović (HDZ 1990) – uputili su zvaničan zahtjev Čoviću za hitnu sjednicu Doma naroda, sa samo jednom tačkom dnevnog reda: smjena Nikole Špirića. Po pravilima, Čović je dužan sazvati sjednicu u roku od tri dana, ali s obzirom na njegovu izjavu da "partneri se ne ostavljaju na cjedilu", realnije je očekivati da će sjednica biti odgađana u beskonačnost, baš kao i konačan rasplet krize oko državne vlasti.

U ovakvoj zamagljenoj političkoj slici, tek sporadično se spominje evropski put BiH i dva ključna zakona – o Sudu BiH i o VSTV-u – koji su neophodni za dalji napredak. Međutim, čini se da oni koji se svim silama bore za vlast više brinu o tome kako će izgledati njihova politička budućnost nakon potencijalne rekonstrukcije, nego o tome šta će se dogoditi sa evropskim integracijama koje deklarativno zagovaraju. Prava pitanja ostaju bez odgovora, dok se politička trgovina nastavlja iza zatvorenih vrata.