Dok većina građana Bosne i Hercegovine odrastajući sanja o danu kada će ući u svoj stan ili kuću, stvarnost sve češće ruši te snove. Kupovina nekretnine – nekada simbol stabilnosti i početka porodičnog života – danas se pretvara u luksuz koji većina radno sposobnog stanovništva ne može dostići ni uz decenijski kredit.
U zemlji u kojoj su plate skromne, a cijene nekretnina i kirija u stalnom rastu, potraga za “krovom nad glavom” postala je moderna verzija lutanja kroz labirint bez izlaza.
Precijenjeni kvadratni metri
Tržište nekretnina u Bosni i Hercegovini posljednjih godina pretvorilo se u ogledalo društvenih nejednakosti. U Sarajevu, kvadratni metar stana u određenim dijelovima grada premašuje i 5.000 KM, dok pojedine luksuzne nekretnine u centru dostižu nevjerovatnih 10.000 do 12.000 KM po kvadratu.
Primjer iz Starog Grada, gdje je stan od 170 m² prodat za gotovo 915.000 KM, ili objekat od 114 m² u centru koji je plaćen 727.500 KM, pokazuje da tržište nekretnina više nema veze s realnim prihodima građana.
Prosječna plata u Federaciji BiH jedva prelazi 1.300 KM, a u Republici Srpskoj je još niža. Ako se tome doda činjenica da su troškovi života, inflacija i cijene građevinskog materijala u stalnom rastu – jasno je da stanovanje postaje privilegija, a ne osnovna potreba.
Stanarine dostižu nivo prosječne plate
Ni iznajmljivanje više nije rješenje. Stanarine su eksplodirale – u Sarajevu se za stan od 90 do 100 kvadrata u centru traži 2.000 do 2.500 KM mjesečno, dok se u Novom Sarajevu za 70 kvadrata traži 1.900 KM.
U Banjoj Luci, četverosobni stan u centru košta 1.300 KM, dok u Mostaru stanovi od 80 do 100 kvadrata dostižu cijene između 1.200 i 1.400 KM mjesečno. Prosječna cijena novogradnje u Banjoj Luci iznosi 3.649 KM po kvadratu, ali realno tržište pokazuje da kvadrat često prelazi i 4.500 KM.
Drugim riječima, prosječna plata jedva pokriva mjesečnu kiriju, dok o štednji ili kreditnoj sposobnosti većina građana može samo sanjati.
Cijene izvan svakog razuma
Tržište se, čini se, potpuno odvojilo od ekonomske realnosti. U sarajevskom naselju Skenderija, nedavno je prodat stan od 70 m² za vrtoglavih 855.000 KM – što znači da kvadrat košta 12.000 KM. U Čobaniji, stambeno-poslovni kompleks nudi kvadrate po skoro 10.000 KM.
Takvi primjeri nisu izuzeci, već sve češća pojava, jer vlasnici nekretnina podižu cijene bez ograničenja, dok institucije koje bi trebale nadzirati tržište – šute. Ne postoje porezne politike koje bi obeshrabrile špekulacije, niti strategije koje bi pomogle mladima da dođu do prvog doma.
Između odlaska i odustajanja
Rastuće cijene, skupi krediti i nedostatak sistemskih mjera tjeraju mnoge mlade ljude da preispitaju budućnost. Mnogi ostaju u roditeljskim domovima, a sve veći broj razmišlja o odlasku iz zemlje.
U društvu gdje “imati svoj krov” znači dužničko ropstvo na 30 godina, sve više ljudi postaje generacija bez doma – oni koji plaćaju rate, ali ne stiču sigurnost; plaćaju kirije, ali nemaju vlasništvo.
Stambena kriza bez odgovora
Dok cijene rastu, država šuti. Ne postoje subvencije za mlade bračne parove, nema kontrole tržišta, niti programa koji bi stimulisali izgradnju socijalnih ili povoljnih stanova. Krediti su sve skuplji, a kamata raste paralelno s cijenama kvadrata.
Rezultat je društvo u kojem “krov nad glavom” više nije pravo, nego simbol privilegije. Dok mali broj bogatih širi svoje nekretninske portfelje, većina građana postaje taoc tržišta koje je izgubilo svaki kontakt s realnošću.
Bosna i Hercegovina tako ulazi u novu društvenu epohu – epohu u kojoj je dom postao san koji se kupuje po cijeni života.
