Četrdeset godina od „Sarajevskog procesa“: Kako su Mladi muslimani postali državni neprijatelj broj 1

Danas je prvi dan ramazana. Upravo sam završio sa sehurom i uzeo laptop da pišem.

Rani jutarnji sati....

U ovo vrijeme, u ranim jutarnjim satima, 23. marta 1983. godine, tačno prije 40 godina, pripadnici SUP-a SR Bosne i Hercegovine uhapsili su Aliju Izetbegovića (pravnika u penziji), Omera Behmena (građevinskog inžinjera), Saliha Behmena (nastavnika), Rušida Prgudu (ekonomistu u penziji), Mustafu Spahića (imama u Vogošći), Meliku Salihbegović (književnicu) i time je otpočeo najpoznatiji obračun komunističke vlasti protiv neistomišljenika, čuveni, politički montirani sarajevski proces.

Privođenja muslimanske inteligencije

U narednih danima više desetina Bošnjaka, tada Muslimana, privođeno je i saslušavano. Neki su nakon saslušanja dobili status svjedoka, a neki su postali optuženi i zadržani su u istražnom zatvoru. Među optuženim, uz one uhapšene prvog dana sarajevskog procesa, našli su se još Hasan Čengić (imam u Stocu), Ismet Kasumagić (inžinjer metalurgije, ekspert UN-a), Husein Živalj (mašinski inžinjer), Edhem Bičakčić (inžinjer elektrotehnike), njegova sestra Đula Bičakčić (službenica), Džemaludin Latić (profesor u GHB medresi) i Derviš Đurđević (pravnik).

Komunista te tuži, komunista ti sudi

Suđenje je počelo 18. jula, a završeno 19. avgusta 1983. godine. Optužnica je podignuta na osnovu članova 114. i 133. Krivičnog zakona SFRJ. Optuženi su za udruživanje radi rušenja ustavnog poretka, te radi verbalnog delikta.

Osnov za montiranje procesa nađen je u knjizi Islamska deklaracija Alije Izetbegovića; putovanju nekolicine od uhapšenih (Omer Behmen, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić, Husein Živalj i Hasan Čengić) u IR Iran u januaru 1983. godine; debatama u Tabačkom mesdžidu; razgovoru sa prijateljima, kolegama, komšijama...

Svi optuženi su proglašeni krivim i dobijaju ukupno 89,5 godina zatvora. Alija Izetbegović osuđen je na 14 godina, Omer Behmen na maksimalnih 15 godina, Hasan Čengić i Ismet Kasumagić na po 10 godine, Edhem Bičakčić osuđen je na sedam godina, Džemaludin Latić na 6,5 godina, Husein Živalj na šest godina, a Salih Behmen, Mustafa Spahić. Melika Salihbegović i Derviš Đurđević na po pet godina, te Đula Bičakčić na šest mjeseci zatvora. 

Kako se čuva “pravni ugled jugoslovenskog pravosuđa”

Stvarnog razloga za hapšenje i procesuiranje ovih 13 muslimanskih (bošnjačkih) intelektualaca nije bilo ni po tadašnjem oštrom Krivičnom zakonu SFRJ. Radilo se samo i isključivo o političkoj odluci iza koje se u funkciju stavlja cijeli državni aparat da pronađe dokaze za krivicu i pokrene proces, te ga dovede, koristeći sva zakonita i nezakonita sredstva, do osuđujuće presude.

Da stvarnih razloga za optužbe i presudu po članu 114. za udruživanje radi rušenja ustavnog poretka nije bilo potvrdiće Savezni sud koji zaključuje: Stvaranja grupe i kontrarevolucionarna djelatnost ničim nisu dokazani. Ali, da bi sačuvao pravni ugled jugoslovenskog pravosuđa, kako kaže jedan od advokata optuženih Rajko Danilović, Savezni sud ostavlja dio presude za delikt mišljenja, ali smanjuje kazne, u drugostepenom postupku.

Sarajevski proces i agresija na BiH

Do Sarajevskog procesa je iz perspektive tadašnje vlasti moralo doći. Trebao im je veliki proces i to protiv Muslimana (Bošnjaka). To je posebno trebalo Hamdiji Pozdercu jer su iz Beograda, iz beogradske nacionalističke kuhinje, pokrenute optužbe da se u BiH razvija muslimanski (bošnjački) nacionalizam. Čak su se srpski nacionalisti žalili Raselovom sudu sa optužbom da u BiH buja muslimanski (bošnjački) nacionalizam. Njima je trebao pogodan teren da opravdaju tada već pripremani Memorandum SANU-a. Trebalo je komuniste Muslimane (Bošnjake) proglasiti nacionalistima i time razviti mržnju prema Muslimanima (Bošnjacima). Na udaru su trebali biti prije svega Hamdija Pozderac i Nijaz Duraković. 

Advokat Danilović: Teško je tih dana bilo biti Musliman u Sarajevu

Nažalost, Pozderac je samo djelimično shvatio namjere iz Beograda, samo onaj dio koji se tiče njegove fotelje, ali ne i suštine te namjere, a to je proglašavanje Muslimana (Bošnjaka) nacionalistima i stvaranje terena za dešavanja koja su uslijedila 90-ih godina.

Da je uloga beogradskih nacionalista u sarajevskom procesu bila takva tvrdi i advokat Danilović:

Sarajevski proces bio je ideološka i moralna priprema budućeg rata u Jugoslaviji. Cijelo suđenje bilo je u funkciji razvijanja mržnje prema Muslimanima (Bošnjacima).

U knjizi "Sarajevski proces 1983." Danilović opisujući stanje u Sarajevu i BiH tokom istrage i suđenja piše: Štampa i ostali mediji uveliko su se takmičili stvaranjem atmosfere progona i sijanjem straha. Imao sam utisak da je tih dana biti Musliman (Bošnjak), samo po sebi bilo opasno i rizično. Taj stepen apriornog neprijateljstva i omraze nije bio rezultat samo komunističke netrpeljivosti prema neistomišljenicima i pritisak političke policije, već se osjećala neka dublja, iracionalna mržnja koja je imala teološku i etničku pozadinu, koja će se poslije nepunih 10 godina pretvoriti u bespoštedni rat i istrebljenje Muslimana (Bošnjaka). 

Državni neprijatelji broj jedan

Da bi zaštitio sebe, a ne vidjevši suštinu optužbi iz Beograda, Pozderac pronalazi muslimanske (bošnjačke) nacionaliste u već ranije potvrđenim neprijateljima sistema, u Mladim muslimanima. Petero od uhapšenih bili su Mladi muslimani. Time olakšava sebi i svim učesnicima u montaži, jer se radi o osobama koje su već osuđivane po političkoj osnovi 1946., 1947. i 1949. godine. Međutim, iako su ih pratili svo vrijeme, od izlaska iz zatvora nakon procesa 1946., 1947. i 1949. godine, monteri procesa nisu imali nikakve dokaze protiv njih.

Prema tvrdnji Edhema Bičakčića UDBA čak nije ni znala za Islamsku deklaraciju sve dok nije uhapsila Aliju Izetbegovića i Omera Behmena i u pretraživanju stanova našla ovu knjigu. A ona je bila napisana 70-ih godina i bila već prevedena na više jezika: arapski, turski, engleski, njemački. Knjiga je monterima procesa dobro došla, kao i saznanja o putu u Iran. To im je bilo dovoljno za optužbe za muslimanski (bošnjački) nacionalizam, islamski fundamentalizam, panislamizam, te da se obračunaju sa Muslimanskom (Bošnjačkom) elitom, ali i naprednom islamskom inteligencijom koja se u to vrijeme stvarala na Fakultetu Islamskih nauka i u Islamskoj zajednici, a koju su sačinjavali Džemaludin Latić, Enes Karić, Rešid Hafizović, Hasan Čengić, Mustafa Spahić...

Uz veliku medijsku kampanju u sred Sarajeva i BiH stvorena je atmosfera mržnje i prezira prema Muslimanima (Bošnjacima) i muslimanima. Stvorena je atmosfera mržnje sopstvenog nacionalnog i vjerskog identiteta.

Pritisci na svjedoke

Pošto nisu imali validnih argumenata za optužbe koje su namjenili za ovaj proces, monteri su dokaze morali iznuditi od optuženih, a prevashodno od svjedoka, te medijskim manipulacijama i lažima javnosti prikazati kako se radi o velikim neprijateljima države, sistema, socijalističkog- samoupravljanja, bratstva i jedinstva. Svjedoci su prošli ogromne torture, veće i od optuženih, samo da bi potpisali iskaze koji će biti optužujući. Među svjedocima bili su Enes Karić, Rešid Hafizović, Midhat Čelebić, Halil Mehtić, Nermina Jašarević, Sead Seljubac, kolege, rodbina, prijatelji optuženih. Saslušano je 59 svjedoka, od ovog 56 po prijedlogu optužbe i samo tri na osnovu prijedloga odbrane.

Ukupno su izjave 23 svjedoka bile irelevantne sa stanovišta optužbe i odbrane, te se na njih presuda ne poziva. Od preostalih 36 svjedoka, njih 15 je uglavnom ostalo pri svojim optužujućim izjavama iz predhodnog postupka, dok je čak 21 svjedok, u većoj ili manjoj, izmijenio iskaz dat u istrazi. U nekoliko slučajeva, iskaz je poreknut u cjelini.

Svjedoci su se uglavnom žalili na tretman tokom davanja iskaza. Neki su tvrdili da im je tekst svjedočenja manje ili više mijenjan, već prema tome kako je odgovaralo optužbi. Isljednici su se ponajviše služili ucjenama, raznim vrstama pritisaka i prijetnji. Rešid Hafizović kaže da ga je danima pratila UDBA, da su vršili psihički pritisak na njega, vodili ga na isljeđivanje i zahtjevali da potpiše iskaz koji će teretiti optužene, čak su mu i pištolj uperivali u glavu. Ali na suđenju je rekao istinu. Bio je toliko preplašen da je nakon datog iskaza otrčao do prije iznajmljenog stana i 40 dana nije iz njega izašao, krijo se od UDBA-e. Enes Karić kaže da su mu iskaz toliko izmjenili da ga nije prepoznao. Tako i slično je bilo i sa drugim. Međutim, većina svjedoka se uspjela oduprijeti pritisku i bez obzira na potpisane izjave pred istražiteljima na samom suđenju svjedočila je istinu.

Tako da tužiteljstvo nije imao dovoljno snažne argumente ni nakon svjedoka, a niti jednog trenutka sudije se nisu pitale kako je moguće da svjedoci masovno mjenjaju iskaze.

Naravno, da se nisu pitale jer su bile dio montiranja procesa.

Sramna uloga medija

U pomoć priskaču mediji koji su trebali svojim lažnim i napuhanim izvještavanjem kod građana stvoriti atmosferu krivice optuženih. Pa su tokom suđenja izvještavali kako se potvrđuju optužbe na sudu iako se dešavaju sasvim suprotne stvari u sudnici. Novinski članci bili su presuda prije presude: "Podrivali društveno uređenje" (Oslobođenje), "Cilj islamska republika" (Politika expres), "Protiv Allahovih neprijatelja" (Politika), "Četa mala, ali zatrovana" (Svijet), "Deklaracija mraka i mržnje" (Oslobođenje), "Aveti prošlosti u terorističkom plaštu" (Oslobođenje), "Bog u službi bratoubistva" (Svijet) itd.

Isticali su se novinari: Nagorka Idrizović, Slobodan Princip, Fuad Muhić, Zlatko Dizdarević, Hamza Bakšić, Bahrudin Bijedić koji je pisao da su optuženi: "Recidiv ideologije Trećeg rajha".

A, nakon presude na naslovnici Oslobođenja stajao je veliki naslov: "Neprijateljima države 90 godina zatvora".