U politici Republike Srpske, Milorad Dodik još jednom izlazi na scenu s velikim obećanjima, grandioznim planovima i poznatim narativom: "najbolje tek dolazi".
Problem je samo što taj scenarij građani gledaju već godinama – i svaki put završava isto: mnogo riječi, malo konkretnih rezultata, i još manje odgovornosti.
Najnoviji sastanak s privrednicima poslužio je kao platforma za predstavljanje paketa mjera koji zvuči kao politički jackpot: 13. neoporeziva plata, masovna izgradnja solarnih elektrana, novo ministarstvo ekonomije i fond za podsticaje. Na papiru – savršeno. U praksi – niz pitanja na koja Dodik, po običaju, ne daje odgovore.
Prvo i osnovno: ko će to realizovati?
Jer, uprkos tonu u kojem govori, Dodik nije izvršna vlast. On je lider stranke, politički najuticajnija figura u RS-u, ali formalno nema nadležnosti da donosi odluke koje najavljuje kao već dogovorene. Drugim riječima – obećanja dijeli neko ko ih institucionalno ne može provesti bez čitavog niza procedura i saglasnosti.
To, naravno, nije nova taktika. To je već ustaljeni model: političko obećanje kao alat za oblikovanje percepcije, bez obaveze da se ono u konačnici i ispuni.
Posebno intrigantna je ideja o 13. neoporezivoj plati. U zemlji gdje se poslodavci već bore s visokim opterećenjima i nepredvidivim fiskalnim okvirom, ovakva mjera zvuči kao politički mamac, ali i kao potencijalni fiskalni udar – ako se uopće ozbiljno razmatra. Jer, svaka poreska olakšica ima svoju cijenu. A Dodik nije rekao ko će tu cijenu snositi.
Još jedna bombastična najava odnosi se na izgradnju velikih solarnih elektrana. Zelena energija jeste globalni trend, ali u domaćem kontekstu često služi kao zgodan dekor za političke govore. Koliko projekata je do sada najavljeno, a koliko realizovano? I koliko će vremena proći dok i ova ideja ne završi u ladici zajedno s desetinama prethodnih?
Uvođenje novog ministarstva ekonomije dodatno otvara pitanje – da li je rješenje za sporost sistema zaista stvaranje još jedne institucije? Ili je riječ o klasičnom birokratskom širenju koje više služi političkom kadroviranju nego efikasnosti?
Ali možda najzanimljiviji dio cijele priče nije ni ekonomija, nego politika koja se krije iza nje.
Jer dok Dodik govori o stabilnosti i razvoju, unutar same vlasti pojavljuju se pukotine koje je sve teže ignorisati. Odsustvo Siniša Karan na ovom sastanku nije prošlo nezapaženo. Naprotiv, dodatno je podgrijalo spekulacije o narušenim odnosima, posebno nakon epizode u Beogradu, gdje je, prema tvrdnjama iz političkih krugova, Dodik demonstrativno gurnuo Karana u stranu kako bi zauzeo centralno mjesto uz Aleksandar Vučić.
Takvi potezi nisu samo pitanje ega – oni otkrivaju način funkcionisanja vlasti: koncentraciju moći, lične odnose iznad institucija i političku hijerarhiju u kojoj se lojalnost nagrađuje, a autonomija kažnjava.
U tom kontekstu, cijeli paket ekonomskih mjera počinje izgledati manje kao ozbiljna strategija, a više kao pažljivo tempiran predizborni narativ. Poruka je jasna: stabilnost postoji, projekti dolaze, a budućnost je svijetla – samo treba još jednom vjerovati.
Ali građani su tu priču već čuli.
Čuli su je kroz autoputeve koji kasne, investicije koje se najavljuju pa nestaju i reforme koje uvijek počinju „uskoro“. Čuli su je kroz obećanja o zapošljavanju, standardu i ekonomskom rastu koji se nikada ne materijalizuju u mjeri u kojoj su predstavljeni.
Zato ključni problem nije u tome šta Dodik obećava – nego u tome što više nije jasno gdje završava politika, a gdje počinje politička fikcija.
Ako su ove mjere zaista realne, zašto već nisu pokrenute kroz institucije?
Ako postoji stabilnost, zašto se tek sada najavljuju „najbolja vremena“?
I ako je sve tako dobro, zašto je potrebno stalno uvjeravati javnost da jeste?
Na kraju, ostaje utisak da je ovo još jedna epizoda u dugoj seriji političkog marketinga u kojoj su brojke velike, riječi još veće, a konkretni rezultati – uvijek negdje u budućnosti.
A ta budućnost, po Dodikovim najavama, samo što nije stigla. Opet.
