Prema Američkom psihološkom udruženju, anksioznost je emocija koju karakteriziraju osjećaji napetosti, zabrinute misli i fizičke promjene kao što je povišen krvni tlak.
Ljudi koji pate od anksioznih poremećaja obično imaju ponavljajuće nametljive misli ili brige, zbog čega su skloni izbjegavanju određenih situacija. Ovaj poremećaj se također može manifestirati fizičkim simptomima kao što su znojenje, drhtavica, vrtoglavica i ubrzan rad srca.
Ali, baš kao i odrasli, djeca mogu pokazati znakove anksioznosti. Psiholog i edukator Jaimie Bloch upozorio je na dvije navike roditelja koje mogu doprinijeti razvoju anksioznosti kod djece. U nedavnom postu na Instagramu, podijelila je dva savjeta za roditelje kako bi spriječili da njihovi mališani razviju anksioznost. Evo šta je izdvojila.
1. Nemojte preopteretiti djecu.
„Dajte im prostora da prvo sami isprobaju stvari i uskaču samo kada zatraže pomoć“, savjetuje Bloch. On navodi da bi roditelji trebali pustiti djecu da rizikuju, eksperimentišu i testiraju svoje vještine prije nego što priskoče u pomoć. "Ako ih uskočimo, oni postaju sigurni u to i prestaju koristiti i razvijati vlastite vještine", dodala je.
Na primjer, savjetuje roditeljima da djeci ne vežu pertle, već da ih prvo puste da vide šta mogu sami. "Uključite se ako je potrebno i vodite ih kroz proces, ali nemojte to činiti umjesto njih", rekla je.
2. Ne prenosite svoju anksioznost i brige na svoju djecu
Prema riječima psihologa, nije dobro kada roditelji svoje brige prebacuju na svoju djecu, ali to ne znači da im ne treba ništa govoriti o svojim brigama.
"Ako vam vaša djeca kažu da su se danas igrala sama, umjesto da paničarite i postavljate im sto pitanja o tome zašto su bili sami, razmislite", savjetuje Bloch. Roditeljima preporučuje da pokažu interesovanje i pitaju ih šta su radili sami i kako su se osjećali u tom trenutku, a ako izraze želju da se igraju sa drugaricom, mogu da pokušaju da zajedno poradimo na tome.
Ističe da su roditelji koji imaju djecu sa anksioznošću i niskim samopouzdanjem često i sami anksiozni. Pretjerano su zabrinuti za sve: bezbjednost svoje djece, njihovu sreću i njihovu sposobnost da se kreću svijetom.
"Da bismo pomogli djeci da rastu, budu otporni, samopouzdani i upravljaju svojim normalnim životnim brigama, moramo naučiti da ne prenosimo svoju anksioznost na njih i shvatimo da je bol koji nam život donosi često ono što nam je potrebno da izgradimo samopouzdanje i otpornost." , zaključio je psiholog.
