Edi Rama je došao na vlast kao simbol dugo očekivane promjene, ali danas ga mnogi vide kao oličenje istog sistema koji je obećao da će savladati. Njegov nasljednik, ko god on bio, suočit će se s mnogo većim izazovom od pobjede na izborima: izgradnja kredibilnog razvojnog projekta i stvaranje demokratije koja zapravo funkcioniše za građane...
Između protesta i beznađa: Zašto sve više Albanaca traži kraj sistema koji su gradili Rama i Berisha
Protesti Albanaca u evropskim gradovima posljednjih sedmica otvorili su pitanje koje nadilazi dnevnu politiku i uobičajene stranačke sukobe. Poklič "Rama van", koji se mogao čuti na trgovima od Italije do drugih dijelova Evrope gdje živi brojna albanska dijaspora, nije usmjeren samo protiv aktuelnog premijera Edija Rame. On predstavlja izraz mnogo dubljeg nezadovoljstva načinom na koji funkcioniše albanski politički sistem gotovo četiri decenije nakon pada komunizma.
Za mnoge Albance, problem više nije pitanje koja će stranka pobijediti na izborima. Sve više njih smatra da je problem postao sam sistem koji se reprodukuje bez obzira na smjenu političkih garnitura.
Tranzicija koja nikada nije završena
Kada je početkom devedesetih godina Albanija napustila jednopartijski komunistički sistem, očekivanja su bila ogromna. Građani su vjerovali da će višestranačje donijeti demokratske institucije, ekonomsku obnovu i društvo zasnovano na jednakim pravilima za sve.
Međutim, politički razvoj zemlje krenuo je drugačijim putem.
Umjesto nastanka širokog političkog spektra, albanska scena uglavnom se oblikovala oko dvije dominantne stranke. Demokratska partija, predvođena Salijem Berishom, postala je vodeća politička snaga na sjeveru zemlje, dok je Socijalistička partija, nastala transformacijom bivše Partije rada, najveću podršku zadržala u južnim dijelovima Albanije.
Takav model omogućio je smjene vlasti, ali nije doveo do stvaranja snažnih institucija koje bi bile nezavisne od partijskih interesa. Kritičari godinama upozoravaju da su klijentelizam, političko zapošljavanje i neformalni centri moći postali sastavni dio funkcionisanja države.
Velika očekivanja od Edija Rame
Kada je Edi Rama 2013. godine pobijedio na izborima, mnogi su vjerovali da Albanija ulazi u novu fazu razvoja.
Bivši gradonačelnik Tirane uživao je značajnu međunarodnu podršku. Njegov imidž modernog političara, otvorenog prema evropskim integracijama i reformama, stvorio je očekivanja da će zemlja konačno prekinuti s praksama koje su obilježile prethodne decenije.
Promjena vlasti tada nije doživljavana kao obična smjena političkih elita. Za mnoge Albance predstavljala je mogućnost stvarnog zaokreta.
Danas, trinaest godina kasnije, Rama se nalazi u svom trećem mandatu. Za njegove pristalice on ostaje političar koji je modernizirao infrastrukturu, unaprijedio međunarodni položaj Albanije i ubrzao evropske integracije.
Za kritičare, međutim, postao je simbol sistema protiv kojeg je nekada nastupao.
Protesti koji imaju šire značenje
Neposredan povod za nove proteste bilo je protivljenje luksuznim građevinskim projektima na području ušća rijeke Vjose, jednom od najpoznatijih prirodnih lokaliteta u Albaniji.
Posebne reakcije izazvale su informacije o investicijama povezanim s Jaredom Kushnerom, zetom američkog predsjednika Donalda Trumpa. Za mnoge demonstrante pitanje nije bilo samo zaštita prirode.
Vjosa je postala simbol.
Simbol osjećaja da se nacionalni resursi i javni interes podređuju političkim i poslovnim dogovorima iza zatvorenih vrata.
Slični protesti ranije su se organizovali zbog rušenja zgrade Narodnog pozorišta u Tirani, ali i zbog sporazuma o migrantskim centrima koje je Albanija uspostavila u saradnji s Italijom.
U svim tim slučajevima provlači se ista poruka: građani smatraju da se odluke od dugoročnog značaja donose bez stvarnog društvenog konsenzusa.
Dijaspora kao novi politički faktor
Posebnost ovih protesta ogleda se i u njihovom sastavu.
Na trgovima više nisu prisutni samo politički aktivisti ili mladi organizovani putem društvenih mreža. Među demonstrantima su Albanci koji su emigrirali tokom devedesetih godina, njihova djeca odrasla u evropskim državama, ali i novi talasi ekonomskih migranata koji su posljednjih godina napustili zemlju.
Ta kombinacija različitih generacija i iskustava stvorila je specifičan oblik političkog izraza.
Mnogi od njih više ne traže pobjedu jedne političke opcije nad drugom. Njihova poruka sve češće glasi da i Edi Rama i Sali Berisha predstavljaju dio istog problema.
Time protesti prerastaju iz antirežimskog pokreta u kritiku čitavog modela upravljanja državom.
Ko poslije Rame?
Ipak, upravo tu se pojavljuje najveći izazov.
Nezadovoljstvo postojećim stanjem ne znači automatski postojanje uvjerljive alternative.
Pitanje koje se sve češće postavlja jeste ko bi mogao ponuditi drugačiju viziju razvoja Albanije.
Za takav projekat bilo bi potrebno ispuniti nekoliko zahtjevnih uslova.
Prije svega, neophodno je ponuditi održiv ekonomski model koji će odgovoriti na probleme niskih plata, iseljavanja stanovništva i ograničenih mogućnosti zapošljavanja.
Istovremeno bi trebalo izgraditi političku podršku koja ne zavisi od klijentelističkih mreža i partijskih interesa.
Treći izazov podrazumijeva suočavanje s pritiscima različitih neformalnih struktura moći, uključujući uticaj organizovanog kriminala, uz istovremeno ispunjavanje zahtjeva koje pred Albaniju postavlja Evropska unija.
To je zadatak koji se pokazao izuzetno teškim za sve dosadašnje političke elite.
Demokratija između forme i suštine
Albanski višestranački sistem formalno funkcioniše već više od tri decenije. Izbori se održavaju redovno, vlast se smjenjuje, a institucije postoje.
Međutim, brojni analitičari upozoravaju da demokratija ne podrazumijeva samo postojanje izbornih procedura.
Ona zahtijeva postojanje stabilne srednje klase, ekonomsku sigurnost građana i mogućnost da birači odluke donose na osnovu programa i interesa, a ne pod uticajem političkih i ekonomskih zavisnosti.
Bez takvih pretpostavki, izbori mogu ostati formalni mehanizam potvrđivanja postojećeg poretka.
Potraga za novim početkom
Protesti Albanaca širom Evrope pokazuju da se u društvu akumuliralo nezadovoljstvo koje prevazilazi pojedinačne afere ili infrastrukturne projekte.
Iako je Edi Rama postao glavna meta kritika, poruka demonstranata mnogo je šira. Sve veći broj građana smatra da Albaniji nije potrebna samo smjena lidera, nego redefinisanje političkog sistema koji se, uprkos različitim imenima na vlasti, godinama reprodukuje po istom obrascu.
Ostaje otvoreno pitanje postoji li politička snaga koja može ponuditi takvu promjenu.
Dok odgovor na to pitanje ne bude pronađen, Albanija će se vjerovatno nastaviti kretati između periodičnih protesta, promjena političkih aktera i trajne potrage za demokratijom koja će biti više od formalnog izbornog procesa.
