Premoćno i kukavički oslanjanje na masovni teror iz zraka svodi domaće stanovništvo na kategoriju podljudi.
Najbolji odgovor na pitanje: Šta je sa 7. oktobrom? - koje mediji još uvijek koriste da ušutkaju i zbune ljude koji govore iz palestinske ili ljudske perspektive, posebno u američkom političkom kontekstu - mogao bi biti: Šta je sa 6. augustom?
Tada je prva atomska bomba korištena u ratu detonirana iznad japanskog grada Hirošime 1945. godine. Tri dana kasnije, 9. augusta, SAD su detonirale drugu atomsku bombu iznad Nagasakija. Procjenjuje se da je u napadima zajedno poginulo blizu 200.000 ljudi. A da ne spominjemo operaciju Meetinghouse (Kuća za sastanke), poznatiju kao bombardiranje Tokija, u martu 1945. godine, u kojoj su ubijeni deseci hiljada ljudi, a više od milion ljudi ostalo bez domova.
Politika brojki, tako poznata iz sadašnjeg genocida u Gazi, je jeziva.
Američki general Curtis LeMay, koji je predvodio kampanju bombardiranja Tokija, bio je dobro svjestan šta će značiti njegova promjena strategije - puštanje napalma na prenaseljena naselja Tokija. Kako je i sam rekao: "Da smo izgubili rat, svi bismo bili procesuirani kao ratni zločinci." Nije se LeMay zaustavio u Japanu. U intervjuu iz 1984. godine, rekao je da su američke bombe "ubile 20 posto stanovništva" Sjeverne Koreje i "ciljale sve što se kretalo".
Kao što je historičar Bruce Cummings rekao za Newsweek:
Većina Amerikanaca potpuno je nesvjesna da smo uništili više gradova na Sjeveru nego u Japanu ili Njemačkoj tokom Drugog svjetskog rata... Svaki Sjevernokorejac zna za ovo, to im je usađeno u misli. Nikada ne govorimo o tome.
LeMaya je omeo bivši američki predsjednik John F. Kennedy kada se zalagao za upotrebu nuklearnog oružja protiv Kube, ali general je i dalje u potpunosti vjerovao u doktrinu bombardiranja ljudi "nazad u kameno doba" tokom rata protiv Indokine, kada su Vijetnam, Laos i Kambodža desetkovani i obezlistani napalmom iz zraka.
LeMay je umro prije Zaljevskog rata 1991. godine, ali sa sukobom u Afganistanu, ratom u Iraku, promjenom režima u Libiji i mnogim drugim imperijalnim kampanjama koje su predvodile SAD, njegova doktrina živi.
Premoćno i kukavički oslanjanje na masovni teror iz zraka svodi domaće stanovništvo na kategoriju podljudi. Ne postoje ni pojedinci ni civili; svi se smatraju krivima i moraju biti kolektivno kažnjeni, kako bi se svaki otpor prisilio na potpunu pokornost.
Nedavne izjave u tom pogledu ne razočaravaju. Nakon napada dvojice Palestinaca na autobuskoj stanici u Jerusalemu, 8. septembra, u kojem je ubijeno šest Izraelaca, američki ambasador u Izraelu Mike Huckabee izjavio je: "Uz Izrael smo protiv ovog divljaštva."
Svjetski lideri su se svečano uključili izjavama saučešća, dok je ono što analitičar Mouin Rabbani naziva "Simfonijskim orkestrom Hasbara" nastavilo svoju serenadu u pozadini, monotono govoreći o "leglima", "tornjevima terora" i mnoštvu drugih propagandnih i rasističkih tropa namijenjenih da zamagle i odvrate pažnju od svakodnevnog bubnjanja eskalirajućih ratnih zločina i genocida koje provodi Izrael, uz nepokolebljivu podršku SAD-a.
Ovo postavlja nekoliko pitanja: da li SAD kontrolišu vlastitu vanjsku politiku prema Izraelu i Palestini ili je diktiraju proizraelske lobističke grupe? Mogu li dvije stvari biti istinite ili uvjerljive u isto vrijeme?
I šta misliti o neujednačenim izjavama predsjednika Donalda Trumpa i takozvanim inicijativama za okončanje pokolja u Gazi, prije nego što se dijelovi njegovog biračkog tijela u potpunosti pobune protiv njegove politike?
Prije transformacije mainstream novinara u stenografe, zajedno s korporativnim i ideološkim preuzimanjem Četvrte sile, "uvjerljivo poricanje" bilo je ključni element američke doktrine, kako domaće tako i strane. Ali s otkrićima Edwarda Snowdena, Chelsea Manning i Juliana Assangea, zajedno s poplavom dostupnih informacija, sama "poznatost" postala je problematična i sporna.
Pa ipak, slon u sobi - potpuno preveliko prisustvo Izraela u SAD-u na svim nivoima, kako kod kuće tako i u inostranstvu - može predstavljati još složeniju strukturu "uvjerljivog poricanja" od onih na koje smo navikli u Hladnom ratu, pa čak i u samoproglašenom "ratu protiv terora".
Dok je Biden / Harris administracija pribjegla razrađenim neoliberalnim tehnikama gaslightinga, praćenim naizgled donkihotovskim i apsurdnim inicijativama poput projekta pristaništa za Gazu, Trumpov / Vanceov tim nastavlja svoje groteskne manevre u kabuki stilu, poput Witkoffovog plana i Trumpovih ultimatuma Istina Socijal - sve vrijeme gradeći prethodnicu masovnih koncentracionih logora pod krinkom centara za "humanitarnu pomoć".
Obje administracije su stavile veto na rezolucije o prekidu vatre u Ujedinjenim nacijama, i obje administracije su osigurale svo oružje potrebno Izraelu, kao i pritisak i pokriće za savezničku podršku, i materijalnu i političku.
S obzirom na sve ovo, postoji gotovo smiješna apsurdnost u ideji da SAD, kao globalna hegemonistička sila koja naoružava i pruža sva sredstva za pokriće Izraelu, nisu mogle jednostavno zaustaviti genocid u Gazi jednim telefonskim pozivom ili izvršnom naredbom.
Ipak, SAD-om dominiraju izraelski interesi, bilo putem Aipaca i njegovih doprinosa kampanjama koji drže američke političare pod kontrolom, ili drugim prikrivenijim sredstvima. Američke i izraelske politike i institucije su neraskidivo povezane, od obuke američkih policijskih snaga izraelskim metodama, do usvajanja tehnologija nadzora koje će se samo povećavati u novoj eri tehnofeudalizma.
Promjena administracije više signalizira promjenu pristupa nego promjenu politike. Može li cijela izraelska cionistička ideološka, tehnološka i politička superstruktura predstavljati razrađeni oblik "uvjerljivog poricanja" američke politike u samoj regiji?
S obzirom na nedavnu promjenu režima u Siriji; pokušaj preuzimanja "zaštite" nad Libanom; ciljanje Irana, i vojno i putem sankcija; političko gušenje Egipta klasičnim sredstvima Svjetske banke / Međunarodnog monetarnog fonda; Abrahamov sporazum i mnoge druge politike, kako bi iko mogao misliti drugačije?
Ovo postavlja još daljnja pitanja: gdje takav scenario smješta američku jevrejsku zajednicu, bilo da su to oni koji podržavaju Izrael i cionizam ili oni koji se protive njegovoj politici? U tom smislu Benjamin Netanyahu, koji je godinama živio u Philadelphiji, služi kao idealan izraelski premijer. Progresivci ga mogu ocrnjivati, a cionisti slaviti.
Ali u mnogim aspektima, sadašnja struktura jednostavno omogućava i održava status quo, pripitomljavajući i trivijalizirajući ulogu Izraela kao američkog posrednika u održavanju američke globalne hegemonije, dok istovremeno sprječava dublji pogled na trenutnu i historijsku ulogu SAD-a u svijetu.
Istovremeno, čini se vjerojatnim da postavljanje i preuzimanje takve uloge posrednika predstavlja inherentne opasnosti kojima se američka jevrejska zajednica jedva da je počela baviti.
