Dok se građanima Federacije Bosne i Hercegovine svakodnevno servira priča o “strateškim projektima”, “energetskoj sigurnosti” i “evropskim standardima”, iza zatvorenih vrata odvija se scenarij koji više podsjeća na rasprodaju državne infrastrukture nego na ozbiljno vođenje jedne države.
Izmjene Zakona o gasovodu Južna interkonekcija, koje je Vlada FBiH uputila Parlamentu po hitnom postupku, nisu tek tehnička korekcija – one predstavljaju politički i ekonomski presedan koji može dugoročno razoriti cijeli energetski sektor Federacije.
Umjesto da štiti interese države i njenih javnih kompanija, Vlada je odlučila da kroz zakonske izmjene otvori vrata privatnim strukturama, među kojima se kao ključni igrač pojavljuje ime Amira Grossa Kabirija. Činjenica da se zakon mijenja ubrzano, bez šire stručne rasprave i bez jasnog objašnjenja zašto se odustaje od modela javne korporacije, dodatno pojačava sumnje da je riječ o politički režiranom projektu u kojem su interesi pojedinaca važniji od interesa države.
Politička poslušnost umjesto državne strategije
U političkim kuloarima više nije ni tajna da se ključne odluke u Federaciji donose pod snažnim uticajem Dragana Čovića. Južna interkonekcija, koja bi trebala biti projekat od vitalnog značaja za diverzifikaciju snabdijevanja gasom i smanjenje zavisnosti od jednog dobavljača, pretvorena je u još jedno polje političkog trgovanja i međustranačkih dogovora.
Umjesto insistiranja na modelu javne korporacije, predviđenom Aneksom 9 Dejtonskog sporazuma, vlast sada prvi put otvoreno odustaje od tog koncepta i omogućava da se strateški projekat dodijeli privatnom subjektu. Time se ne ruši samo jedna zakonska odredba – ruši se cijeli princip na kojem je godinama počivala infrastruktura od zajedničkog interesa za oba entiteta.
Ako danas može biti privatizirana gasna interkonekcija, sutra se isti argument može koristiti za željeznice, elektroenergetski sistem ili javne emitere. Presedan je napravljen – i to svjesno.
Privatna firma bez referenci u centru državnog projekta
Posebno alarmantno zvuči činjenica da se u zakonu eksplicitno spominje kompanija AAFS Infrastructure and Energy LLC – firma osnovana prije nešto više od pola godine, bez jasnih referenci u realizaciji velikih energetskih projekata. Njena registracija na adresi koja služi kao formalno sjedište za stotine hiljada drugih kompanija dodatno baca sumnju na ozbiljnost i kredibilitet ovog partnera.
U normalnim državama, infrastrukturni projekti vrijedni stotine miliona eura dodjeljuju se kompanijama s dokazanim iskustvom i jasnim finansijskim kapacitetom. U Federaciji, čini se, dovoljno je imati političke veze i potpisan memorandum o razumijevanju da biste dobili status strateškog partnera.
Izbacivanje Energoinvesta – plansko slabljenje državnih kompanija
U pozadini cijele priče provlači se i pitanje sudbine Energoinvesta, nekadašnjeg energetskog giganta koji je decenijama bio nosilac međunarodnih projekata i trgovine gasom. Umjesto da se ova državna kompanija ojača i modernizuje, ona se sistematski potiskuje iz posla koji joj prirodno pripada.
Ako se trgovina gasom prebaci na privatne subjekte, Federacija ne gubi samo finansijsku kontrolu nad tržištem – gubi i institucionalno znanje, pregovaračku moć i dugoročni uticaj na cijene i pravce snabdijevanja. To je recept za energetsku kolonizaciju, a ne za energetsku sigurnost.
Pravne akrobacije i opasni presedani
Jedna od najkontroverznijih odredbi izmjena zakona odnosi se na oslobađanje investitora od plaćanja naknade za eksproprijaciju nekretnina u vlasništvu države, kantona i javnih preduzeća. Drugim riječima, privatna kompanija bi mogla koristiti državnu imovinu bez obaveze da za to plati – i to na zemljištu nad kojim je čak i visoki predstavnik uveo zabranu raspolaganja.
Ovakva pravna konstrukcija ne samo da je sporna, nego otvara vrata za zloupotrebe koje mogu trajati decenijama. Ako se jednom dozvoli da privatnik koristi javnu imovinu bez naknade, to postaje model koji će se pokušati primijeniti i u drugim sektorima.
Projekat bez operatera, bez garancija i bez odgovora
Još jedan apsurd leži u činjenici da se gura zakon koji predviđa izgradnju gasovoda, a da se pritom ne zna ko će tim gasovodom upravljati. Status operatora transportnog sistema (TSO) nije definisan, nema jasnoće ko će garantovati za kreditne aranžmane, niti pod kojim uslovima će se Federacija eventualno zadužiti.
Drugim riječima, država ulazi u projekat od stotina miliona maraka bez jasnog plana upravljanja i bez definisanog finansijskog okvira. Takva praksa ne postoji ni u jednoj ozbiljnoj evropskoj državi – ali u Bosni i Hercegovini postaje standard.
Energetska politika pretvorena u politički eksperiment
Sve navedeno pokazuje da Južna interkonekcija, umjesto da bude projekat koji će Federaciji osigurati stabilno i diverzificirano snabdijevanje gasom, postaje poligon za političke eksperimente, privatne interese i zakulisne dogovore. Građani će na kraju, kao i uvijek, platiti cijenu – kroz skuplji gas, veće poreze i gubitak kontrole nad ključnim resursima.
Ono što se danas predstavlja kao “hitna potreba za uređenjem sektora” zapravo izgleda kao pažljivo režirana operacija izvlačenja državnog novca i preusmjeravanja strateške infrastrukture u ruke odabranih privatnih partnera. A kada jednom gasovod, trgovina i upravljanje pređu u privatne ruke, povratka više nema.
Federacija Bosne i Hercegovine tako rizikuje da iz energetski zavisne zemlje postane i energetski taoc vlastitih političkih odluka – i ljudi koji su te odluke donijeli u ime građana, ali bez njihovog znanja i saglasnosti.
