Svjedočimo spiralnoj eskalaciji nasilja u društvu, kao posljedici sistematskog upumpavanja nasilja korištenjem svih mogućih mehanizama od strane države, kaže pisac i aktivista Vladimir Arsenijević.
Dan ranije pretukla ga je grupa mladića u centru Beograda, na mjestu na kojem je trebalo da se održi komemoracija žrtvama genocida u Srebrenici.
“Vidio sam mržnju u njihovim očima i to je mržnja koja je usađena u naše mlade generacije, kojoj se oni uče unutar obrazovnog sistema, putem medija, koja im se servira za nedjeljnim ručkom za stolom”, kaže Arsenijević.
On navodi da su napadači među ispisanim porukama na platou ispod Brankovog mosta ostavili i “451” i “Narodna patrola”.
Poruka predsjednika Srbije Aleksandra Vučića da je 11. juli dan pijeteta prema bošnjačkim žrtvama u Srebrenici i da se Srbija uvijek duboko klanja žrtvama za njega je “cinična”.
“Jer on, naravno, odmah doda ‘za razliku od onih drugih’. Tako da sve što bi taj čovjek mogao da uradi, o svim mogućim temama, jeste da jednom i zauvijek zašuti”, poručuje Arsenijević.
Ko je Vladimir Arsenijević
Vladimir Arsenijević je osnivač udruženja “Krokodil”, koje se bavi kreiranjem književnih, kulturnih i društveno-političkih programa.
Aktivisti tog udruženja su u više navrata prekrečili nacionalističke grafite u Beogradu.
“Da se s empatijom odnosite prema patnjama drugih, da pružate ruku pomirenja, da gradite nekakve odnose, to se ovdje doživljava kao izdaja, antipatriotizam i nešto što je dubinski antisrpsko”, kaže Arsenijević.
On izražava bojazan da će biti veoma teško da se u budućnosti stvori društvena volja da se prekine s “autoviktimizirajućim pričama”.
“I da se pogleda istini u oči i da se prizna da su činjeni zločini i da je neko za njih u ovome društvu odgovoran”, smatra Arsenijević.
Pisac Vladimir Arsenijević napadnut je u jutarnjim satima 11. jula, na 31. godišnjicu genocida koji su pripadnici Vojske Republike Srpske počinili nad više od 8.000 muškaraca i dječaka u Srebrenici.
Zvanični Beograd ne priznaje da se u Srebrenici dogodio genocid, već zvaničnici govore o “strašnom zločinu” i “masakru”. Uprkos presudama međunarodnih sudova da se u Srebrenici dogodio genocid.
“Svjedočimo spiralnoj eskalaciji nasilja u društvu”
Šta Vam govori napad koji ste doživjeli na mjestu gdje je trebalo da odate počast žrtvama genocida u Srebrenici?
Arsenijević: Mi svjedočimo jednoj spiralnoj eskalaciji nasilja u društvu. To je posljedica sistematskog upumpavanja nasilja u naše društvo korištenjem svih mogućih mehanizama od strane države. To je u medijima, to je na društvenim mrežama, to je u školskim udžbenicima, to je za stolovima za nedjeljnim ručkom u porodicama. Na našim zidovima, na kraju krajeva, koji su unakaženi porukama mržnje. Tako da nema izlaza iz toga.
Struktura je spiralna, mi se krećemo prema dolje, ali ona poslovična priča o dosezanju dna odavno je prestala da bude relevantna.
S druge strane, mi u udruženju Krokodil zbog aktivnosti kojima se bavimo već smo duže u vidokrugu tih, što formalnih, što neformalnih grupa s krajnje desnice, koje djeluju na ulicama, čiji su glavni jurišnici praktično tinejdžeri, izrazito mladi ljudi. I to je jedno preklapanje huliganskog mentaliteta besprizornosti, političke instrumentalizacije za krajnje desne ciljeve.
Jasno je da postoji jedna nit, jedna vertikala koja presijeca čitavo društvo, kroz sve njegove slojeve i ako se vi penjete njome, stići ćete do samih vrhova, a dobro znamo ko tamo sjedi.
Napadači su ostavili potpis
Kako su izgledali napadači, da li su imali neka vidljiva obilježja?
Arsenijević: Izuzev činjenice da su to golobradi mladići, isključivo muškarci, uglavnom u crnim majicama i s crnim kačketima… Nisu nosili nikakva posebna obilježja, ali već je samo po sebi dovoljno kada ih vidite tako u toj grupi, da vam to pošalje veoma jasne signale o kome je riječ. Tamo su, uz druge poruke kojima su išarali čitav taj prostor platoa ispod Brankovog mosta, ispisali i “451 Narodna patrola”, oni se potpišu. Tako da je jasno o kome je riječ.
Šta Vam je rečeno u policiji, da li je nešto već utvrđeno?
Arsenijević: Policajci su se odmah pojavili na licu mjesta i moram da kažem da se oni prema nama odnose izuzetno korektno. Oni obave svoj posao. Isto se dogodilo i u policijskoj stanici, gdje smo davali izjavu. Oni su se zaista pozabavili time, sada mislim na inspektore. Ja sam dao detaljne opise počinilaca, oni su napravili zapisnik.
Ali, prema našim ranijim iskustvima, a ona nisu beznačajna, ja sam nekako gotovo sto posto siguran da će se sve na tome završiti i da nikakva daljnja akcija neće uslijediti. I čak da li je to u rukama policije, ja mislim da nije, policija radi po naređenju, a to se sve svodi na onaj famozni nedostatak političke volje.
Kakve ste povrede zadobili?
Arsenijević: Ugruhan sam, lice mi je otečeno, od jutros malo izgledam kao Kvazimodo, imao sam privremenu vještačku vilicu, to je polomljeno. Malo sam ugruhan, udaran sam još u stomak i leđa.
Ne bih volio da sada previše dramatiziram, nisu me ostavili da ležim bez svijesti na zemlji. Možda su željeli, ali se nije dogodilo.
Što se mene tiče, nije to nešto s čime ne mogu da izađem nakraj. Ali, naravno, nasilje se odvija na različite načine i ono je samo jednim dijelom bilo fizičko. Drugim dijelom je bilo verbalno i također izvršeno govorom tijela, a trećim dijelom se sastojalo u prijetnjama da mi se bliži kraj, da pazim kuda se krećem, da sam prvi na njihovom spisku i tako dalje.
To je jedno maksimalno zastrašivanje kojem su prethodile različite aktivnosti, jer oni su išarali, opet su vandalizirali čitav naš prostor Krokodilovog centra različitim porukama. Ponovo je obnovljena ona odvratna poruka u Knez Mihailovoj “Jedini genocid na Balkanu bio je nad Srbima” (na engleskom jeziku), koju smo mi, ne znam koliko puta, odatle uklanjali. A vi ste vidjeli da je grad oblijepljen plakatima sa šapkom Ratka Mladića i natpisom “Đenerale, neka je tvojoj majci hvala”.
Znači, vrtimo se i dalje u tom odvratnom toksičnom krugu i nekako ne uspijevamo da pronađemo izlaz. I ja to sve vidim kao dio prijetnje koja je intenzivirana zbog tog simboličnog datuma.
‘Vrtimo se u toksičnom krugu’
Kakva je slika otišla s tog mjesta gdje ste napadnuti, umjesto poruke “Ljudi pamte ljude” i broja “8372”, stoje grafiti veličanja Ratka Mladića i pozivanje na srpske žrtve?
Arsenijević: Sviđalo se nama ili ne, nažalost, to je jedna veoma realistična slika Srbije.
Mi smo prošlu godinu proveli baveći se jednim sjajnim projektom “Nije bajka, ali”, koji se svodi na rekonstrukciju ženskog mirovnog aktivizma tokom 90-ih godina i antiratnog aktivizma.
Bili smo svjesni, koliko god se mi koncentrirali na mirovne pokrete, na crni flor za Sarajevo, na paljenje svijeća za Dubrovnik i tako dalje, ona slika koja je otišla odavde bila je slika rezervista u tenku koji prolaze, idu Novim Beogradom prema zapadu zemlje, znači prema Vukovaru i Slavoniji, i dižu tri prsta, a građani bacaju cvijeće na njih.
Znači, te dvije slike su koegzistirale. Mi smo živjeli u jednoj, ali je veći dio ovog društva živio u ovoj drugoj i jedna, nažalost, ne ukida drugu.
Evo, mi sada vidimo kako su ta dva pogleda na stvarnost u nekoj neprestanoj frikciji.
Mi ćemo nastaviti da radimo to što radimo. Ja sam dobio, mislim, hiljade najrazličitijih poruka podrške, ne samo lično, nego upravo spram onoga zbog čega se to nasilje dogodilo.
Tako da ja mislim da u našoj zemlji postoji veoma, veoma mnogo ljudi koji bi željeli da žive u normalnom okruženju, u prijateljskim odnosima sa svojim neposrednim i nešto daljim okruženjem, a ne u neprestanoj borbi i frikciji i antagonizmima najrazličitijih vrsta.
Ali, jednostavno, metodologija kojom se ljudi koriste jer su mirni i ponašaju se normalno ne može u potpunosti da uzvrati na to divljanje kojim se služi druga strana.
Poruka predsjednika Srbije ‘cinična’
Kako ste doživjeli izjavu predsjednika Srbije koji je rekao da je 11. juli dan pijeteta prema bošnjačkim žrtvama u Srebrenici i da se Srbija uvijek duboko klanja žrtvama?
Arsenijević: To je toliko cinično, jer on, naravno, odmah doda “za razliku od onih drugih”. Tako da mislim da sve što bi taj čovjek mogao da uradi o svim mogućim temama jeste da jednom i zauvijek zašuti. Tako da ja to ne bih čak ni dalje komentirao.
Kako vidite to što su na paljenju svijeća sinoć na Trgu republike za žrtve Srebrenice bili ambasadori Njemačke i Nizozemske, ali ne i neko iz institucija vlasti Srbije?
Arsenijević: To je, također, očekivano. Mi smo samo prije nekoliko dana održali naš festival Krokodil. Mi smo se prošle godine suočili s veoma velikim pokušajima da se festival onemogući upravo od institucija naše zemlje i ujedno s jednim medijskim linčem koji su provodili ti mediji bliski državi Srbiji.
Ove godine smo dobili otvorenu i veoma veliku podršku ambasadora Evropske unije u Srbiji, ambasadora Nizozemske, ambasadorice Njemačke, ambasadora Ukrajine. I svi su oni došli na pres-konferenciju, na svečano otvaranje festivala, što je za nas bilo fenomenalno.
To su ljudi koji razumiju šta mi radimo. Razumiju da, nažalost, uvijek jedno manjinsko okruženje u Srbiji, koje se nalazi u neprijateljskom ambijentu u svojoj vlastitoj zemlji, radi nešto što je vrijedno pažnje i pokušavaju svojim prisustvom da to podrže. A zašto nema predstavnika institucija Republike Srbije, nema ih pa ih nema.
Krokodil postoji 18, 19 godina, mi s Republikom Srbijom nemamo apsolutno nikakve veze, ne dobijamo ni dinara podrške, ništa ne radimo zajedno.
Bez empatije prema drugima
Zašto u Srbiji ni poslije tri decenije nema spremnosti da se prihvati ono što se dogodilo tokom ratova 90-ih?
Arsenijević: Zato što mi živimo u fašističkom svinjcu koji traje. Ako možemo da uzmemo kao polaznu tačku tog skretanja u nepoznato, iz čega nikada više nismo pronašli izlaz, pojavu Slobodana Miloševića, onda je to 1987. godina, kada on kaže “Niko ne smije da vas bije”, na Kosovu. I evo, dodajte samo još jednu godinu i mi smo na četrdesetoj godišnjici toga.
I to vam daje odgovor na sve. Cjelokupna naša stvarnost je usklađena s tom nakaznom ideologijom.
Ljudi koji su se protiv toga borili su u manjini, izloženi stalnim pritiscima i kod nas jednostavno nema načina da nekakvi drugačiji narativi, izuzev tih neprestano autoviktimizirajućih, sebičnih, čupanja kose nad vlastitom sudbinom, prodru u javnost.
Da se vi s empatijom odnosite prema patnjama drugih, da pružate ruku pomirenja, da gradite nekakve odnose, to se ovdje doživljava kao izdaja, antipatriotizam i nešto što je dubinski antisrpsko i to toliko dugo traje.
Ja sam vidio na licima tih mladih ljudi koji su me tukli… za mene je, ipak, frapantno, nije pitanje toga da bi oni mogli da budu moja djeca, ja imam mnogo stariju djecu, oni bi praktično već mogli da budu moji unuci i njima nije bio apsolutno nikakav problem da me udaraju u lice.
I ja sam vidio tu mržnju u njihovim očima i to je mržnja koja je usađena u naše mlade generacije, to je mržnja kojoj se oni uče unutar obrazovnog sistema, kojoj se uče putem medija, koja im se servira za nedjeljnim ručkom za stolom, i sve što su im dali oni su uredno popili.
Tako da su oni nasljednici tih ideja, ja se bojim da će biti veoma teško da se u budućnosti stvori opća društvena volja da se prekine s tim autoviktimizirajućim pričama i da se pogleda istini u oči i da se prizna da su činjeni zločini i da je neko za njih u ovome društvu odgovoran.
