Postoji nešto što samo Balkan može proizvesti.
To je onaj trenutak kada očekuješ avion iz Washingtona, zamišljaš kako iz njega izlazi državni sekretar, iza njega deset savjetnika, pet diplomata, tri stručnjaka za sigurnost i jedan čovjek koji nosi fasciklu s natpisom "Hitno za Bosnu i Hercegovinu". Kad ono... izlazi pastor.
I ne bilo kakav pastor. Duhovni savjetnik predsjednika Sjedinjenih Američkih Država.
Naravno, čovjek širi poruke mira, ljubavi i pomirenja. Što je sasvim lijepo. Samo što Balkan već trideset godina sluša poruke mira, a istovremeno gleda političare koji se svađaju oko svega – od zastava, himni i entiteta pa do toga ko će prvi presjeći vrpcu na kružnom toku.
Zamislite sastanak.
"Šta nam Amerika šalje?"
"Savjetnika."
"Za ekonomiju?"
"Ne."
"Za sigurnost?"
"Ne."
"Za NATO?"
"Ne."
"Za EU integracije?"
"Ne."
"Pa za šta?"
"Da se lijepo osjećate."
Odmah čovjeku bude lakše.
Inflacija nestane. Plate porastu. Penzioneri zapjevaju. Dodik odustane od svih izjava. Čović pronađe kompromis. SDA, SDP, HDZ i SNSD zajedno zasade maslinu mira.
Jer tako to valjda funkcioniše.
Najzanimljivije je što Balkan uvijek očekuje velike diplomatske poteze. Kad se kaže "dolazi čovjek iz Bijele kuće", narod odmah pomisli da će se riješiti izborni zakon, deblokirati institucije, otvoriti pregovori s Evropskom unijom i možda usput završiti autoput do mora.
Na kraju dobije fotografiju na Facebooku i citat o ljubavi.
To je kao da zovete vodoinstalatera jer vam je pukla cijev, a on dođe, pogleda poplavljeni stan i kaže:
"Važno je da vjerujete u suhi pod."
Posebna priča je Balkan i njegova fascinacija Amerikom.
Čim neko sleti iz SAD-a, odmah kreću teorije.
"Sigurno nosi poruku."
"Ma nije, nosi spisak."
"Ma kakav spisak, došao da smijeni nekoga."
"Ne, ne... došao je zbog litija."
Na kraju se ispostavi da je čovjek došao da obiđe nekoliko gradova, rukuje se s političarima i napiše status na društvenim mrežama.
A društvene mreže... e, to je tek diplomatija 21. stoljeća.
Nekada su se međunarodni odnosi vodili u konferencijskim salama. Danas se vode na Instagramu.
Jedna fotografija.
Tri zastave.
Pet emotikona.
I obavezno:
"Peace."
Odmah iza toga slijede komentari.
Jedni pišu da Amerika spašava Balkan.
Drugi da ga uništava.
Treći pitaju gdje je ručao.
Četvrti raspravljaju je li burek bio sa sirom.
Mi na Balkanu imamo nevjerovatan talenat da od svakog događaja napravimo spektakl.
Da sutra u Sarajevo sleti čovjek koji prodaje usisivače, do večeri bi pola analitičara objašnjavalo kako je riječ o specijalnom američkom izaslaniku za unutrašnju prašinu.
Već bi se pojavila četiri gosta na televiziji.
Jedan bi rekao da je to historijska posjeta.
Drugi da je riječ o zavjeri.
Treći da je sve dio velikog plana.
Četvrti da ništa nije slučajno.
Jedino bi čovjek koji prodaje usisivače bio zbunjen.
Ipak, treba priznati da je Balkan poseban.
Ovdje svi očekuju čudo.
Amerika da riješi politiku.
Evropa ekonomiju.
MMF budžet.
Turisti sezonu.
A komšija da vrati bušilicu koju je posudio 2018. godine.
Ništa od toga se, naravno, ne desi.
Možda je zato i logično što nam dolaze ljudi koji govore o vjeri.
Jer za ozbiljne reforme na Balkanu danas zaista treba – čudo.
Ne malo čudo.
Nego ono biblijsko.
Da autoput bude završen u roku.
Da tender prođe bez žalbe.
Da političari održe obećanje.
Da javna nabavka traje kraće od jedne decenije.
Da sjednica parlamenta završi bez pauze od šest sati.
Da neko kaže: "Pogriješio sam."
To bi već bio događaj dostojan Starog zavjeta.
Do tada ćemo, po običaju, čekati nove izaslanike, nove fotografije, nove poruke i nove velike najave.
A Balkan će ostati ono što je oduvijek bio – mjesto gdje je svaka politička posjeta istorijska, svaki sastanak sudbonosan, svaka izjava prelomna, a već sutradan svi nastave po starom.
I zato, ako nam sljedeći put umjesto diplomate pošalju mađioničara, nemojte se iznenaditi.
Možda će upravo on imati najteži zadatak od svih – da pokuša učiniti da balkanska politika nestane. Ili barem da na nekoliko minuta izgleda kao da ima smisla.
