Ako ste mislili da ste sve vidjeli od političke bijede i moralnog prostakluka u BiH, e pa, sjednite, vežite pojaseve i uživajte u najnovijoj epizodi beskonačne sapunice „Kad pravda umre, a kriminalci dišu punim plućima“.
Jer, Apelaciono vijeće Suda BiH, umjesto da 14. jula konačno izrekne drugostepenu presudu Dodiku — čovjeku koji Republiku Srpsku tretira kao roštilj plac u Bakincima, a BiH kao staru žvaku ispod klupe — odlučilo je da nas počasti još jednim „odlaganjem zbog složenosti predmeta“.
Ma koji crni „složeni predmet“, braćo draga? Složeno je jedino kako se dogovoriti s Dodikom oko visine cijene, koliko keša ide kome, ko će da šuti, a ko da pusti krokodilske suze pred kamerama. Nema ovdje pravde, nema zakona, ovo je cirkus u kojem klovnovi pišu scenario.
Dok obični građani prevrću prazne novčanike i računaju kako preživjeti još jedan mjesec, u pozadini se dešava gigantska pijaca obraza: „Kilo obraza? Može, ali na sniženju! Principi? Ma ponesi to mačkama, ovdje vrijedi samo ko ima debele džepove i još deblju kožu.“
Milorad Dodik, samoprozvani „vođa srpskog naroda“ koji očito misli da mu je čitav entitet privatni dvor, ulazi u Tužilaštvo BiH kao u kafanu: rukuje se, smješka, dogovara nove kombinacije. Prati ga njegov vjerni pajtaš Stevandić, doktor za manipulaciju, i Višković, premijer koji je tu da statira i klimne glavom.
Njihova herojska „žrtva“? Pojaviti se na saslušanju, dobiti mjeru zabrane kretanja blažu od zabrane izlaska za srednjoškolce. I odmah trijumfalna saopštenja: „Mi smo zaštitili RS! Spasili narod! Zlo iz Sarajeva je poraženo!“ A narod? Narod sjedi kući, gleda reprizu „Zvezda Granda“ i guta tablete za pritisak.
I dok Schmidt igra golf i tipka selfije iz Berlina, a evropski činovnici čačkaju nokte, Dodik i ekipa pakuju novu farsu. Nema skenera za glasove? Nema problema, lakše se krade. Nema biometrije? Odlično, još više fantomskih glasača.
Jer, cilj je jasan: učiniti sve da 2026. dobiju još jedan „trijumf volje naroda“ — volje koja je već godinama silovana, umorna i izgladnjela. Volje koja je pretvorena u vlažnu maramicu za brisanje političkog izmeta.
Vukanović, koliko god znao biti dosadan i teatralan, sad djeluje kao jedini normalan čovjek u loši filmu. On barem viče ono što svi misle: da smo taoci švercera, udbinih ostataka, ratnih profiterčića i balkanskih šerifa koji se danas slikaju s Putinom, sutra pjevaju sa Šešeljom, a prekosutra potpisuju grant s nekim europarlamentarcem koji ni ne zna gdje je BiH.
A šta će biti kad Dodik dobije eventualnu oslobađajuću presudu, ili mu srede „ponovljeno suđenje“ s kaznom manjoj od parkirne kazne u Minhenu? Onda kreće fešta. Na roštilju se peku janjci, pije se viski iz kristalnih čaša, a narod gleda Pink i smije se vicevima o budalama koje još vjeruju u pravnu državu.
Narod, jadni narod. On služi da se podigne kvorum, da donese sendviče na miting, da psuje komšiju druge nacionalnosti, da se upali kad neko spomene „istorijska prava“ i „božansku pravdu“. I da gasi požar koji su mu ovi isti lideri zapalili.
Dokle? Dok god ne shvatimo da su izbori farsa, sudovi predstava, političari trgovci, a mi svi statisti u ovom mračnom kabareu.
Zato, ne nadajte se avgustu. Ako mislite da će sud tada izreći pravdu — izvinite, pogriješili ste žanr. Ovo nije drama s katarsisom, ovo je neprekinuti serijal pod nazivom: „Kako šutnuti narod u glavu i natjerati ga da još i zapjeva“.
„Budi bahat, budi korumpiran, budi nasilan — i bit ćeš nagrađen.“
To je nova deviza Bosne i Hercegovine. Ovo nije više država, ovo je improvizovani logor svjesnih talaca, koji svakodnevno pjevaju refren: „Ne traži pravdu, traži vezu.“
Pripremite kokice, narod je već davno prodao kartu. Samo, ovaj put, s popustom — jer obraza ionako više nema.
