U trenutku kada Denis Bećirović gradi svoj imidž političara posvećenog principijelnosti, institucionalnoj odgovornosti i borbi protiv zloupotreba sistema, njegova kampanja za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine dobila je neočekivani zaokret. Bećirović je, naime, primio podršku političara s ozbiljnim sudskim opterećenjima, uključujući Elzinu Pirić i Fuada Kasumovića – osob opterećene sudskim presudama , iako nepravosnažne, izazivaju značajne sumnje u njihovu političku i moralnu vjerodostojnost.
Dok u uređenijim državama sama optužba ili pokretanje sudskog procesa često vodi ka samoinicijativnom povlačenju s javnih funkcija, u BiH to nije pravilo. Bećirović je odlučio da u ime političke podrške i širenja svoje baze prihvati savezništvo s onima koji su već bili u sukobu s institucijama koje on, u svom narativu, želi jačati.
Primjer Elzine Pirić posebno je osjetljiv. Općinski sud u Živinicama izrekao joj je prvostepenu presudu od 16 mjeseci zatvora zbog primanja nagrade za trgovinu utjecajem. Presuda potvrđuje da je Pirić, dok je bila predsjednica Općinskog odbora SDA Banovići i federalna zastupnica, iskoristila svoj politički utjecaj kako bi utjecala na kadrovska rješenja u Javnom preduzeću Šume TK. Njena intervencija dovela je do smjene upravnika Šumarije Banovići i njegovog preraspoređivanja, čime je zloupotrijebila funkciju koju je obavljala.
S druge strane, Fuad Kasumović, aktuelni gradonačelnik Zenice, suočava se s prvostepenom presudom od četiri godine zatvora, uz zabranu obavljanja funkcije gradonačelnika u trajanju od šest godina. Presuda je povezana s prijenosom vlasništva nad Autobuskom stanicom Zenica na Grad Zenicu, čime je, prema Tužilaštvu, izbjegnuta naplata više od sedam miliona KM potraživanja Porezne uprave FBiH. Kasumović je optužen i za niz drugih krivičnih djela, uključujući zloupotrebu položaja, nesavjestan rad u službi i udruživanje radi činjenja krivičnih djela.
Bez obzira na ozbiljnost ovih optužbi i presuda, Bećiroviću podrška ovih političara očigledno ne predstavlja problem. Ovaj potez postavlja pitanja o granicama političkog kompromisa i principijelnosti u BiH, gdje često politički interesi nadjačavaju moral i pravnu odgovornost.
Dok Bećirović gradi svoj javni imidž lidera koji zastupa institucije i zakon, ovaj savez sa optuženim političarima baca sjenku na njegovu kampanju i otvara prostor kritici da, u praksi, principi bivaju prilagođeni političkoj koristi.
U konačnici, postavlja se pitanje: može li političar zaista govoriti o jačanju institucija dok njegovi saveznici i podržavatelji stoje na drugoj strani zakona? Bosna i Hercegovina, čini se, i dalje ne poznaje jednostavne odgovore.
