Ono što je trebalo biti najveći nogometni događaj u Aziji, danas se pamti kao jedan od najkonfuznijih turnira u historiji kontinenta. Sahara Millennium Football Cup, turnir s nagradnim fondom od 150.000 dolara i 16 najavljenih međunarodnih selekcija koji se održao 2001. godine, pretvorio se u potpunu organizacijsku katastrofu, a na njemu je učešće uzela i nogometna reprezentacija Bosne i Hercegovine.
Predsjednik Sveindijske fudbalske federacije (AIFF) Priya Ranjan Das Munshi, tada u 13. godini mandata, najavljivao je spektakl. Umjesto toga, turnir je počeo uz povlačenja ekipa, lažne reprezentacije, neispunjena obećanja i logistički haos i to prije nego što je odigrana prva utakmica.
Prvi se u posljednji trenutak povukao Irak, što je prisililo organizatore da pomjere početak utakmica u Kerali za jedan dan. Ubrzo nakon toga, povukli su se i olimpijski prvaci Kamerun, tražeći dodatni novac, iako su već prihvatili finansijske uslove promotera turnira, kompanije Studio 2100 iz Mumbaija.
Izvršni predsjednik AIFF-a PP Lakshmanan zaprijetio je žalbom FIFA-i zbog, kako je rekao, "ucjenjivačkog ponašanja" Kameruna, dok je povlačenje Iraka pokušao opravdati političkom situacijom u toj zemlji.
Ni Indonezija nije zaigrala, njihov tim je diskvalifikovan jer je najmanje sedam od 18 igrača bilo stranog porijekla (Australija, Tajland, Kamerun). Menadžer ekipe Johny Pardede kasnije je priznao da se zapravo radilo o klupskom timu Harimao Tapanuli, a ne nacionalnoj selekciji.
Haos se nastavio i s drugim ekipama. Hong Kong nije stigao na vrijeme jer Air India nije mogla potvrditi avionske karte, dok je kvalitet učesnika izazvao dodatno nezadovoljstvo.
Das Munshi je tvrdio da će svi timovi, osim Japana (koji je otvoreno najavio univerzitetsku selekciju), doći s seniorskim reprezentacijama i najvećim zvijezdama. Umjesto toga, obećane zvijezde poput Ivana Zamorana i Marcela Salasa iz Čilea nikada se nisu pojavile kao ni prtljag čileanske reprezentacije.
Ni Jugoslavija nije došla u najavljenom sastavu. Iako se tvrdilo da stižu četiri reprezentativca s Eura 2000. godine, nijedan od njih nije bio u avionu. Selektor Ilija Petković je oštro odgovorio kritičarima.
"Ko vam je rekao da će ti igrači doći? Evropski klubovi ne puštaju igrače u ovo doba godine".
Slične izgovore dali su i Island i druge selekcije, nazivajući svoje ekipe "timovima budućnosti".
U moru loših vijesti, jedina istinski emotivna utakmica bila je prvi međusobni duel Jugoslavije i Bosne i Hercegovine nakon krvavog rata i agresije na Bosnu i Hercegovinu što je bio susret koji je privukao pažnju javnosti uprkos opštem rasulu turnira.
Generalni sekretar Indijske prve nogometne asocijacije (IPFA) Babu Mathar bio je brutalan.
"Milenijumski kup poprima razmjere farse. AIFF je prevario cijelu zemlju".
Kritike su se nizale i zbog organizacije, evropski timovi bili su smješteni u luksuznom hotelu s pet zvjezdica, dok su Indija i Bangladeš završili u hotelima s tri zvjezdice.
Indijski tim je četiri dana čekao u Goi zbog neorganizovanog putovanja i stigao u Kochi dan prije prve utakmice, bez gotovo ikakvog treninga. Zvijezda tima IM Vijayan je iz protesta odmah otišao kući, dok je tehnički direktor Krishnaji Rao bio šokiran.
"Imamo samo nekoliko sati za pripremu. Ovo je nevjerovatno".
AIFF je svu krivicu prebacio na promotera Studio 2100, firmu bez ozbiljnog iskustva u organizaciji velikih nogometnih turnira. Njeni vlasnici ranije su se bavili filmskom distribucijom, Bollywood večerima i čak WWF hrvanjem.
Kako je turnir odmicao, bilo je sve jasnije da je Sahara Millennium Super Cup postao događaj za pamćenje, ali isključivo iz pogrešnih razloga.
BiH je tada odigrala četiri utakmice u Cochinu i to protiv Čilea, Urugvaja, Jugoslavije te Bangladeša kao i još jedan susret protiv Jugoslavije i to u Kalkuti.
Na kraju smo osvojili drugo mjesto na turniru, a sve je bilo u sklopu priprema za kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 2002. godine.
Tada su za Bosnu i Hercegovinu igrali Adnan Gušo, Omer Joldić, Saša Papac, Senad Žerić, Munever Rizvić, Dalibor Nedić, Asmir Ikanović, Zehrudin Kavazović, Milan Ozren, Almedin Hota, Dželaludin Muharemović, Admir Adžem, Mirsad Bešlija te Sead Seferović.
Golove za BiH su postigli Almedin Hota dva protiv Bangladeša u pobjedi 2:0, Mirsad Bešlija u remiju 1:1 u grupi sa selekcijom Jugoslavije zatim Zehrudin Kavazović, Dželaludin Muharemović i Mirsad Bešlija u trijumfu 3:2 protiv B selekcije Urugvaja dok je Dželaludin Muharemović postigao još jedan gol u polufinalu protiv Čilea.
U finalu smo poraženi protiv Jugoslavije rezultatom 2:0, a za njih su igrali Žarko Lučić, Vojin Prole, Vuk Rašović, Igor Duljaj, Ivan Ilić, Goran Trobok, Vladimir Ivić, Dušan Petković, Boris Vasković, Jovan Tanasijević, Dejan Osmanović, Igor Bogdanović te Dragoljub Jeremić.
Golove u finalu u Kalkuti su postigli Igor Duljaj u sedmoj te Igor Bogdanović u 45. minuti susreta.
