Bosna i Hercegovina prošle je godine potrošila više od milijardu konvertibilnih maraka na lijekove, ali iza te ogromne cifre ne krije se napredak – već nemoć, tjeskoba i sistemska ravnodušnost. Najveći dio tog iznosa otpada na lijekove za smirenje, antidepresive, antipsihotike i terapije za liječenje karcinoma. Dok potrošnja raste iz godine u godinu, država nema jasnu strategiju za mentalno zdravlje, niti statistiku o stvarnom broju psihičkih oboljenja. U isto vrijeme, pacijenti oboljeli od karcinoma sve češće ostaju bez osnovnih lijekova.
Građani, iscrpljeni svakodnevnim egzistencijalnim stresom, sve češće uzimaju tablete prije prve jutarnje kafe. Ritam života u kojem su se kolektivne vrijednosti urušile, ljudski odnosi pretvorili u površne kontakte, a socijalna sigurnost u iluziju, tjera ih na svakodnevne doze sedativa. Svaka kriza, svaka politička tenzija, svaki status na društvenim mrežama – sve to se pretače u bočicu lijeka koju će farmaceuti još jednom naplatiti.
U samo jednoj godini građani su na antidepresive i sredstva za smirenje potrošili više od 32 miliona maraka. Porast potrošnje u posljednjoj deceniji iznosi 40 posto, a trend se ne zaustavlja. Ljudi više ne postavljaju pitanje "Trebam li pomoć?", nego se pomažu sami – lijekovima, jer drugi oblik podrške ne postoji ili je nedostupan. Pitanje mentalnog zdravlja sistem nikada nije ozbiljno postavio na dnevni red.
No, najpotresnija je činjenica da, dok raste potrošnja na farmaceutske proizvode, onkološki pacijenti u BiH – ljudi koji se suočavaju s najtežim dijagnozama – nemaju pristup osnovnim lijekovima. Terapije koje su u susjednim državama dostupne i znatno jeftinije, kod nas su nedostupne ili višestruko skuplje. Oni koji imaju sreće da ih pronađu, često ih švercaju iz inostranstva jer se u domaćim apotekama ne mogu nabaviti, ili su preskupe.
U svemu tome posebno je diskriminiran privatni sektor – građani koji pune budžet, ali iz njega ne dobijaju skoro ništa. Penzioneri, radnici u realnom sektoru i samozaposleni nemaju pravo na naknade koje bi olakšale skupe onkološke terapije. Javne službe su, naprotiv, u tom pogledu materijalno zaštićene. Tako država pravi podjele i među najtežim bolesnicima.
Fond solidarnosti, koji bi trebao pomagati upravo onima kojima je najpotrebnije, prazna je šupljina bez konkretne svrhe. Budžeti institucija se rijetko preusmjeravaju za pomoć oboljelima, dok se izgovori za nedostatak sredstava nižu kao na traci. Lijekovi se, kad se i mogu pronaći, često plaćaju višestruko više nego u Srbiji, Hrvatskoj, Turskoj ili Njemačkoj.
Bosna i Hercegovina, zemlja u kojoj se godišnje potroši milijardu maraka da bi ljudi lakše izdržali dan, ali istovremeno zemlja u kojoj pacijenti oboljeli od karcinoma umiru čekajući terapije. Zemlja apsurda, u kojoj duša plače, a tijelo polako posustaje – bez terapije, bez sistema, bez nade.
