Od 1. januara 2026. godine Bosna i Hercegovina ulazi u novi režim trgovine sa Evropskom unijom – onaj u kojem će svaka tona ugljendioksida (CO2) ugrađena u naše proizvode imati svoju cijenu, i to ne na domaćem, nego na evropskom tržištu. Mehanizam za prilagođavanje granica ugljika, poznatiji kao CBAM, u suštini je evropski porez na emisije CO2 koji će plaćati sve države van Evropske unije, pa tako i BiH. Riječ je o mjeri koja zahvata čelik, gvožđe, aluminij, đubrivo, električnu energiju, cement i druge sektore – upravo one u kojima BiH ima najviše izvoznog potencijala.
Ono što posebno boli jeste činjenica da je BiH mogla izbjeći CBAM. Postojala je jasna lista obaveza: uspostaviti berzu električne energije, kreirati povezano tržište električne energije, formirati sistem trgovine emisijama CO2 (EU ETS) i usvojiti strategiju klimatske neutralnosti do 2050. godine. Nijedan od ovih zadataka nije bio nepoznat, niti nerealan. Ipak, četiri godine upozorenja iz Brisela nisu bila dovoljna da domaće vlasti urade posao koji su navodno i same smatrale prioritetom.
Dio posla, doduše, pomaknut je s mrtve tačke tek krajem novembra, kada je u jednom domu državnog parlamenta usvojen zakon koji bi omogućio formiranje berze električne energije. No, da bi zakon stupio na snagu, mora ga potvrditi i drugi dom parlamenta – što se, s obzirom na političke odnose i tempo donošenja odluka, gotovo sigurno neće desiti prije 1. januara.
Još gore stoji pitanje EU ETS-a, sistema u kojem kompanije kupuju i prodaju pravo na emisiju CO2. Riječ je o mehanizmu koji već godinama funkcioniše u EU i koji omogućava da zagađivači plaćaju za svoju emisiju, dok oni koji manje zagađuju mogu čak zaraditi prodajom viška kvota. Za BiH, to bi značilo značajan izvor prihoda u domaće budžete. Ali dok EU ETS puni evropske budžete, CBAM će puniti evropske budžete na račun zemalja poput naše. A domaći sistem trgovine emisijama – i dalje ne postoji ni u naznakama, osim u političkim obećanjima.
Kako će CBAM izgledati u praksi? Svaki izvoznik iz BiH moraće svojim kupcima u EU dostaviti godišnji izvještaj o emisijama CO2. Kupac u EU zatim plaća certifikate prema količini emisije, a domaće vlasti trebaju organizovati tijelo koje će se baviti prodajom i obračunom certifikata. Male firme koje emituju do 50 tona CO2 godišnje biće izuzete, ali svi ostali ulaze u skuplji režim poslovanja.
Cijena po toni CO2 nije fiksna i zavisi od tržišnih kretanja – što dodatno povećava neizvjesnost za domaće izvoznike.
Evropska unija već četiri godine ponavlja isto upozorenje: ako BiH ne uvede svoje mehanizme, platiće evropske. Uprkos tome, rješenje je ostajalo u ladicama, rasprave su se vrtjele u krug, a ekonomske posljedice polako se približavale.
Te posljedice nisu male. Procjene pokazuju da bi se finansijski udar CBAM-a mogao mjeriti stotinama miliona maraka godišnje. Pored toga, dodatni troškovi u energetskom sektoru mogli bi dovesti do poskupljenja električne energije za domaća preduzeća – pa u konačnici i građane. A kada struja poskupi, domino efekat zahvata gotovo sve segmente ekonomije.
Upravo zato najviše zabrinjava činjenica da je sve ovo moglo biti izbjegnuto. Četiri godine upozorenja, četiri godine obećanja, četiri godine potpuno propuštenih prilika. Umjesto da stvorimo vlastite mehanizme, razvijemo tržište, ojačamo domaću energetiku i napunimo vlastite budžete – ulazimo u 2026. godinu kao pasivan promatrač sopstvenih promašaja.
CBAM nije kazna. To je poruka. A BiH ulazi u novi evropski poredak ugljika nespremna, bez vizije i bez zaštite vlastite privrede. Posljedice će, kao i uvijek, osjetiti oni koji najmanje mogu uticati na odluke – radnici, proizvođači, izvoznici i građani.
A Brisel će, za razliku od našeg budžeta, od 1. januara početi da prihoduje.
