Od iluzije brze pobjede do panike na tržištima, iranska kriza se pretvara u najteži test za zapadnu diplomatiju: ili bolno političko rješenje sada, ili dugotrajan sukob za koji će platiti cijeli svijet...
U početku je to predstavljano kao kratak rat. Brzi udar, režim u panici, novi poredak koji se diže iz ruševina ajatolaha. Pričalo se danima, možda i sedmicama. O pokorenom Iranu, o reorganizovanom Bliskom istoku i o pobjedi koja bi svijetu dala sigurnost.
Danas je stvarnost mnogo hladnija i mnogo opasnija. Režim u Teheranu nije pao. Rat nije završen. Hormuški moreuz postao je izloženi živac globalne ekonomije. Cijene nafte su iznad 100 dolara po barelu, dok je Brent prema izvještajima koštao blizu 114 dolara, na tržištu kojim više upravlja geopolitički strah nego ekonomska logika.
Ovo je tačka u kojoj se propaganda početka sudara sa stvarnošću. Jer ratovi rijetko završavaju prema scenarijima koji se prave u sigurnim kancelarijama, daleko od luka, daleko od tržnica, daleko od građana koji plaćaju gorivo, hljeb i energiju.
U ovoj krizi niko ne pobjeđuje. SAD nastoje održati svoj autoritet kao garant slobode plovidbe. Iran nastoji dokazati da ga se ne može pogoditi bez cijene. Izrael nastoji razbiti teheransku vojnu arhitekturu. Evropa traži stabilnost, ali još jednom otkriva koliko je krhka kada se energetske krize odvijaju izvan njenih granica. U međuvremenu, građani, od Azije do Balkana, više ne slušaju izjave vojnih zapovjednika; oni samo vide kako cijene rastu i rastu iz sata u sat.
Hormuški moreuz nije samo mapa na televizijskim ekranima. To je ulaz u vitalni dio globalne opskrbe naftom, plinom, gnojivima i strateškom robom. Morez je praktično zatvoren od početka američko-izraelskih napada na Iran 28. februara, što je dovelo do naglog porasta cijena širom svijeta.
Ovdje leži brutalna dilema diplomatije: je li bolje imati užasan kraj, bolan, nesavršen sporazum, neugodan za sve strane, ili beskrajni užas, gdje se rat odugovlači, tržišta polude, savezi se umaraju, a regija se svakim danom sve više približava još većem sukobu?
Odgovor nije moralni, već strateški. Strašan kraj bi mogao biti prekid vatre s teškim ustupcima, s međunarodnim garancijama, s tempomatom, s postepenim smanjenjem napetosti i s formulom koja se nikome u potpunosti ne sviđa. Ali taj kraj, ma koliko gorak bio, stvara horizont. Užas bez kraja ne proizvodi ništa osim umora, radikalizacije i haosa.
Historija Bliskog istoka je to pokazala više puta: kada ratovi počnu obećanjem novog poretka, oni često završe stvaranjem novih vakuuma. Kada se kaže da će se neki režim uskoro srušiti, uvijek se moramo zapitati: ko dolazi poslije njega, ko kontroliše teritoriju, ko čuva granice, ko drži luke, ko kontroliše vojsku, ko garantuje energiju?
U slučaju Irana, ova pitanja su ozbiljnija od samog rata. Teheran nije izolovana meta. On je državno, ideološko, vojno i regionalno čvorište. Udar na njega proizvodi talase u Perzijskom zaljevu, Libanu, Iraku, Jemenu, azijskim tržištima, evropskim berzama i u džepovima običnih građana.
Stoga se danas diplomatija ne bi trebala ponašati kao ratni komentator. Trebala bi se ponašati kao vatrogasac međunarodnog poretka. Težiti okončanju rata ne znači nagrađivati agresiju. To znači prepoznati da je dugotrajni rat često najskuplji oblik političkog neuspjeha.
Američka operacija "Projekat Sloboda" ima za cilj ponovno otvaranje Hormuza i vraćanje slobode plovidbe, dok Washington tvrdi da je uništio iransku imovinu i neutralizirao prijetnje dronovima i raketama. Iran negira ove tvrdnje i nastavlja tretirati američko prisustvo kao provokaciju. To znači da strane više nisu samo u sukobu oko teritorije ili utjecaja; one su u sukobu oko narativa kontrole.
A kada se dvije strane bore ne samo da pobijede, već i da ne izgleda kao da su izgubile, diplomatija postaje još teža.
Jer danas pitanje više nije hoće li se režim ajatolaha okončati sutra. Pitanje je može li svijet izdržati još jedan mjesec krize koja drži more, energiju i tržišta kao taoce.
U diplomatiji su apsolutne pobjede rijetke. Mir se obično gradi na kompromisima koji prvog jutra izgledaju ružno, ali spašavaju mnogo više nego što gube. Ovo bi mogao biti jedan od tih trenutaka.
Bolje strašan kraj nego beskrajni užas.
