Svijet poslije fraza: Euroatlantske integracije i iluzije sigurnosti Bosne i Hercegovine
Prvih dvadeset i šest godina ovog stoljeća u Bosni i Hercegovini protekle su pod jednom gotovo magičnom sintagmom – euroatlantske integracije. Ta fraza je ponavljana toliko često da je s vremenom prestala biti politika, a postala zamjena za nju. Nekada je imala jasno značenje i smisao, ali je mnogo češće služila kao zgodno opravdanje za izbjegavanje stvarnog rješavanja dubinskih problema države. Drugi mandat Donalda Trumpa danas brutalno podsjeća koliko je takav pristup bio komforan – i koliko je bio pogrešan.
Ulazak u NATO godinama je predstavljan kao sigurnosni kišobran i čvrsta garancija teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine. Evropska unija je, s druge strane, nudila obećanje ekonomskog blagostanja, političke stabilnosti i „konačnog sidrenja“ zemlje u Zapadu. U toj konstrukciji nije bilo prostora za ozbiljno razmišljanje o alternativama, rizicima ili promjenama globalnih odnosa. Svijet je, barem u javnom diskursu, djelovao stabilno, predvidivo i trajno uređen.
Danas to više nije slučaj.
Drugi mandat Donalda Trumpa mijenja geopolitičke odnose brzinom koja ne ostavlja mnogo vremena za prilagođavanje. Države koje ne budu sposobne da brzo razumiju nova pravila igre, usvajaju fleksibilnije vanjskopolitičke pristupe i grade nove diplomatske kanale, rizikuju da ostanu izolovane, marginalizirane i same. Bosna i Hercegovina, sa svojim krhkim institucijama i sporim političkim sistemom, u tom kontekstu djeluje posebno ranjivo.
Okviri NATO-a i Evropske unije i dalje moraju ostati ključni geopolitički cilj Bosne i Hercegovine. Međutim, novi svijet se više ne može posmatrati kao jednosmjerna ulica u kojoj ove dvije organizacije automatski garantuju apsolutnu sigurnost, političku zaštitu i ekonomski napredak. Čak ni same članice NATO-a i EU danas nisu sigurne u dugoročnu stabilnost tih okvira.
U tom smislu vrijedi se osvrnuti na govor kanadskog premijera Marka Carneyja u Davosu, koji se već sada može smatrati jednom od jasnijih najava novog svjetskog poretka. Carney je govorio o ulozi takozvanih „srednjih sila“ i potrebi njihove brze prilagodbe globalnim promjenama. Bosna i Hercegovina se, naravno, ni po broju stanovnika, ni po teritoriji, ni po snazi ekonomije ne može svrstati u tu kategoriju. Ipak, lekcije iz tog govora su itekako primjenjive.
Carney je otvoreno govorio o diversifikaciji vanjske politike Kanade, o sklapanju strateških partnerstava širom svijeta, o trgovinskim i sigurnosnim sporazumima na više kontinenata i o izgradnji guste mreže odnosa u oblasti trgovine, investicija i kulture. Posebno je važna njegova poruka da se koalicije više ne grade „zauvijek“, već pitanje po pitanje – s partnerima s kojima postoji dovoljno zajedničkog interesa da se može djelovati zajedno.
Njegova rečenica da „ako nismo za stolom, onda smo na meniju“ možda najbolje opisuje realnost u kojoj se danas nalaze male i srednje države. Velike sile, barem za sada, mogu sebi priuštiti unilateralne poteze. One imaju tržišta, vojnu moć i političke poluge koje im omogućavaju da diktiraju uslove. Ostali to nemaju. Kada pregovaraju isključivo bilateralno s hegemonijama, čine to iz pozicije slabosti, često prihvatajući ono što im se ponudi i takmičeći se u popustljivosti.
Ključni preduslov za bilo kakvu ozbiljnu vanjsku politiku, kako je naglasio Carney, jeste snažna domaća ekonomija. Bez nje nema ni političke autonomije, ni pregovaračke moći, ni dugoročne sigurnosti. To je tačka na kojoj Bosna i Hercegovina već decenijama najviše posrće.
Istovremeno svjedočimo redefinisanju odnosa između Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije. Napetosti koje su do jučer bile nezamislive danas postaju dio svakodnevice. Od pitanja Grenlanda do otvorenih zahtjeva da Evropa preuzme veću odgovornost za vlastitu sigurnost, jasno je da se transatlantski odnosi nalaze u fazi duboke transformacije. Trumpov odnos prema autokratama širom svijeta i gotovo otvoreno ponižavanje Evropske unije dodatno komplikuju sliku. U takvom ambijentu teško je očekivati da će NATO pokazivati poseban entuzijazam za novo širenje, barem dok se sam ne stabilizuje.
Bosna i Hercegovina, s druge strane, već je bezbroj puta pokazala da nije sposobna ispuniti ni osnovne političke, pravne i institucionalne uslove koje postavlja Evropska unija. Nakon godina prazne priče, samo naivni mogu očekivati da će zemlja ući u EU isključivo na meritokratskim osnovama. Dodatno, sve je očiglednije da ni sama Unija nema „dovoljno stomaka“ za nove članice, čak i u slučaju da formalno ispune tražene kriterije. Članstvo tako sve više liči na fatamorganu – vidljivo, ali nedostižno.
To, međutim, ne znači da Bosna i Hercegovina nema nikakav manevarski prostor. Iako nije u poziciji da kao srednja sila vodi velike trgovinske ili sigurnosne pregovore, ona može – i mora – poslati jasne poruke o diverzifikaciji svoje vanjske politike. Euroatlantske integracije ne smiju biti napuštene, ali moraju prestati biti puka fraza i sigurno narativno utočište kada ponestane stvarnih rezultata.
Paralelno s tim, bilateralni odnosi – uključujući i one s državama koje su članice NATO-a i EU – moraju se jačati i konkretizovati kroz stvarnu ekonomsku, političku i diplomatsku saradnju. Drugi pravac diverzifikacije mogu biti zemlje s kojima i Zapad održava odlične odnose, a koje su historijski pokazivale interes za Bosnu i Hercegovinu. Tržišna snaga, ekonomski potencijal i diplomatski uticaj arapskih država i Turske privlačni su i zapadnim silama, a Bosna i Hercegovina nije u luksuznoj poziciji da takve prilike ignoriše.
U svijetu koji se ubrzano mijenja, mali će biti jaki onoliko koliko saveznika uspiju stvoriti. Floskule više ne štite – ni od velikih potresa, ni od slabijih geopolitičkih vjetrova. A Bosna i Hercegovina si više ne može priuštiti luksuz da politiku vodi isključivo riječima, bez stvarnog sadržaja i hrabrosti za prilagodbu.
