Postupak javne nabavke za „Održavanje hardverskog dijela sistema nadzora i upravljanja prometom na svim dionicama autoceste A1“, procijenjene vrijednosti čak 9,1 milion KM, ulazi u završnu fazu, a njegov ishod već sada djeluje više nego predvidiv. Prema dostupnim informacijama i analizi tenderske dokumentacije, sve ukazuje na to da je cijeli proces od početka bio postavljen tako da odgovara isključivo jednom ponuđaču – firmi BS Telecom.
Iako je JP Autoceste Federacije Bosne i Hercegovine d.o.o. Mostar postupak formalno provelo kao otvoreni tender, brojni uslovi i tehnički zahtjevi ostavljaju ozbiljnu sumnju da je konkurencija bila tek deklarativna, a ne stvarna. Na papiru – otvoren postupak. U praksi – unaprijed poznat pobjednik. Ključni problem leži u izuzetno specifičnim i restriktivnim uslovima koji se odnose na posjedovanje niza proizvođačkih certifikata i posebnih ovlaštenja.
Većina tih certifikata vezana je za tačno određene proizvođače opreme i sistema, a prema dostupnim podacima, u najvećem obimu ih posjeduje upravo BS Telecom. Ostali potencijalni ponuđači, čak i oni s relevantnim iskustvom u oblasti inteligentnih transportnih sistema, praktično nemaju realnu mogućnost da te certifikate pribave u razumnom roku, čime su automatski eliminirani iz trke.
Osim certifikata, tender zahtijeva i višemilionsko iskustvo na identičnim ili gotovo identičnim projektima, veliki broj visokoobrazovanih i specijaliziranih kadrova, osiguranu 24-satnu dostupnost sistema, kao i sklapanje višegodišnjeg okvirnog sporazuma sa jednim ponuđačem. Takva kombinacija uslova dodatno sužava krug potencijalnih učesnika i ozbiljno dovodi u pitanje osnovno načelo konkurentnosti u javnim nabavkama. Posebno je indikativan dio tenderske dokumentacije u kojem se navodi da je od „esencijalnog značaja“ da svi uređaji i podsistemi mogu nesmetano komunicirati sa postojećom softverskom infrastrukturom instaliranom u JP Autoceste FBiH.
Ta infrastruktura, kako je poznato u stručnim krugovima, ranije je implementirana upravo od strane BS Telecoma. Time se stvara zatvoren tehnički krug u kojem samo firma koja je sistem prvobitno instalirala ima potpunu kompatibilnost, dok su svi ostali ponuđači stavljeni u nepovoljan, gotovo bezizlazan položaj.
U konačnici, iako će postupak vjerovatno formalno proći bez pravnih prepreka, ostaje otvoreno pitanje suštine: da li je javna nabavka vrijedna 9,1 milion KM zaista bila otvorena tržištu ili je od samog početka bila krojena po mjeri unaprijed određenog ponuđača? U državi u kojoj su javne nabavke godinama jedna od najosjetljivijih tačaka borbe protiv korupcije, ovakvi primjeri dodatno urušavaju povjerenje javnosti i ostavljaju gorak ukus sumnje – čak i kada je sve, barem na papiru, „u skladu sa zakonom“.
