Ako postoji disciplina u kojoj bi Bosna i Hercegovina bez konkurencije osvojila zlatnu medalju, onda bi to bilo odgađanje usvajanja budžeta.
Nema države u Evropi koja je uspjela usavršiti umjetnost kašnjenja do te mjere da se ozbiljno približi trenutku kada treba početi praviti budžet za narednu godinu, a da prethodni još nije ni ugledao svjetlo dana.
To nije više administrativni problem.
To je način života.
Dok normalne države u ovo vrijeme analiziraju ostvarenje budžeta za prvih šest mjeseci, prave projekcije za narednu godinu i planiraju nove investicije, Bosna i Hercegovina još uvijek vodi raspravu o tome hoće li uopće imati budžet za godinu koja je već dobrano odmakla.
Drugim riječima, država je uspjela zakasniti sama za sobom.
U svakom ozbiljnom sistemu budžet predstavlja finansijsku "ličnu kartu" države. On pokazuje šta će se graditi, koliko će se trošiti, kako će funkcionisati institucije i kakvi su planovi vlasti.
U Bosni i Hercegovini budžet ima sasvim drugu funkciju. On služi kao sredstvo političkog ucjenjivanja. Kao pregovarački čip. Kao alat za predizborne obračune. I tek usput kao finansijski dokument. Najzanimljivije je što zakoni uopće nisu komplikovani.
Sve lijepo piše. Vijeće ministara treba pripremiti nacrt. Predsjedništvo ga treba poslati Parlamentu. Parlament ga treba usvojiti prije početka nove godine. Tri koraka. Ništa spektakularno.
Ali u Bosni i Hercegovini i tri koraka mogu trajati godinu dana. Da je budžet paket naručen iz Kine, vjerovatno bi stigao brže. Da je poslan golubom pismonošom, možda bi već bio uručen. Da ga je neko nosio pješice od Sarajeva do Brisela pa nazad, vjerovatno bi se ranije završila procedura. Ali kada budžet uđe u političke institucije Bosne i Hercegovine, vrijeme prestaje važiti. Tamo satovi očigledno rade po sasvim drugom vremenskom sistemu. Jedan politički mjesec traje otprilike koliko i godišnje doba. Jedna sjednica traje koliko prosječan građanin čeka specijalistički pregled.
A jedan budžet putuje institucijama kao da prolazi carinsku kontrolu na svakoj međuentitetskoj liniji.
Posebna vrijednost cijelog procesa jeste što se svake godine ponašamo kao da se radi o potpuno neočekivanoj situaciji.
Dođe januar.
Nema budžeta.
Dođe februar.
Još nema budžeta.
Dođe proljeće.
Budžet je i dalje negdje između institucija.
Dođe ljeto.
Počinju godišnji odmori.
Dođe jesen.
Odjednom svi shvate da bi možda bilo zgodno usvojiti dokument koji je trebao važiti još od prvog januara.
Onda kreće dobro poznata predstava. Hitni sastanci. Vanredne sjednice. Historijski dogovori. Maratonski pregovori. Izjave da su "građani na prvom mjestu".Optužbe da "druga strana blokira državu".
I na kraju spektakularna konferencija za medije na kojoj političari saopšte da su, nakon višemjesečnih pregovora, uspjeli uraditi ono što su po zakonu morali uraditi prije deset mjeseci.
To se u Bosni i Hercegovini zove uspjeh.
Posebno je fascinantno koliko su političari kreativni kada treba objasniti zašto budžet kasni.
Nikada nije problem politika.
Uvijek je problem procedura.
Ili tehničke korekcije.
Ili usaglašavanje.
Ili dodatne konsultacije.
Ili važni nacionalni interesi.
Ili zaštita institucija.
Ili zaštita naroda.
Samo nikada nije problem činjenica da se neko jednostavno nije mogao dogovoriti oko raspodjele novca.
Da budžet može govoriti, vjerovatno bi zatražio politički azil.
Najveća komedija cijele priče jeste što država zapravo funkcioniše.
Nekako.
Na privremenom finansiranju.
Privremeno finansiranje u Bosni i Hercegovini odavno više nije privremeno.
To je kao kada neko kaže da će ostati kod vas dvije noći, a deset godina kasnije još uvijek drži papuče u hodniku.
Riječ "privremeno" ovdje očigledno znači "dok se političari ne sjete da postoji zakon".
I tako iz godine u godinu. Privremeno finansiranje postalo je redovno finansiranje. Vanredna situacija postala je normalno stanje. Kršenje rokova postalo je tradicija. Kada bi se zakonski rokovi slavili kao praznici, u Bosni i Hercegovini bi svaki bio dan žalosti. Najapsurdnije od svega jeste što niko zbog toga ne odgovara.
Pokušajte vi kao građanin zakasniti šest mjeseci s kreditom.
Ili porezom.
Ili računom za struju.
Vrlo brzo biste saznali koliko država zna biti efikasna.
Ali kada država sama sebi zakasni pola godine s budžetom, onda to postane predmet još jedne političke rasprave. Građanima se poručuje da imaju razumijevanja. Politika je komplikovana. Treba vremena. Treba dijaloga. Treba kompromisa. Zanimljivo, taj dijalog i kompromis uvijek se pronađu kada treba povećati plate funkcionerima ili usvojiti nešto što direktno utiče na političke elite.
Tada se rokovi odjednom skrate.
Sjednice traju kraće.
Telefoni rade brže.
Dogovori se postižu preko noći.
Očigledno postoji tajno dugme za ubrzavanje institucija. Samo ga niko ne pritiska kada je riječ o interesima građana. U međuvremenu kalendar neumoljivo podsjeća da se približavaju rokovi za budžet za 2027. godinu. To znači da bi Bosna i Hercegovina uskoro mogla ući u potpuno novu fazu administrativnog apsurda.
Dok jedan budžet bude čekao usvajanje, drugi će čekati nacrt.
Treći će možda čekati mišljenje.
A četvrti će već biti tema predizbornih obećanja.
Ako ovako nastavimo, nije nemoguće da jednog dana Ministarstvo finansija otvori poseban sektor za budžete koji kasne.
Možda čak uvede arhivsku oznaku:
Budžet za razmatranje.
Budžet na čekanju.
Budžet u povratku.
Budžet izgubljen u proceduri.
Budžet pronađen nakon izbora.
U zemlji u kojoj političke krize traju duže od godišnjih doba, možda bi bilo poštenije promijeniti i naziv dokumenta. Ne bi se više zvao Budžet institucija Bosne i Hercegovine.
Možda bi precizniji naziv bio:
"Radna verzija političkih svađa sa finansijskim prilozima."
Jer u Bosni i Hercegovini budžet odavno nije dokument koji uređuje državu. On je sezonska politička serija. Svake godine nova sezona. Isti glumci. Isti scenarij. Isto finale.
Samo publika sve manje vjeruje da će posljednja epizoda ikada biti drugačija.
