Bivši reisul‑ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa ef. Cerić reagirao je na svom Facebook profilu povodom demonstracija i nemira koji su buknuli prethodnih dana u Iranu.
Cerić navodi da su narodni protesti sastavni dio političkog života svake savremene države, ali uz napomenu da su protesti u Iranu vrlo brzo umjesto realnih društvenih problema počeli za sobom prizivati i "vanjsku intervenciju".
U demokratskim društvima Zapada – u Londonu, Parizu, Madridu, Berlinu ili Vašingtonu – javni izrazi nezadovoljstva podrazumijevaju se kao legitimno sredstvo političkog pritiska. Oni često znaju biti burni, ponekad i nasilni, ali u svojoj suštini ostaju unutar okvira sistema: usmjereni su ka promjeni određenih politika, zakona ili društvenih praksi, a ne ka potpunom razaranju državnog i duhovnog poretka. Paljenje crkava, sistematsko uništavanje kulturnih i državnih institucija ili brisanje simbola kolektivnog identiteta rijetko je i izuzetak, a ne pravilo.
Međutim, kada se pogleda fenomen protesta u muslimanskim zemljama, posebno u Iranu, uočava se bitna razlika – ne samo u formi, već i u suštini. Protesti u Iranu često započinju kao reakcija na realne društvene probleme: inflaciju, ekonomske pritiske, socijalne nepravde. To su izazovi koji postoje u gotovo svim državama svijeta i sami po sebi ne delegitimiraju ni vlast ni državu. Ipak, ono što zabrinjava jeste brzina i lahkoća s kojom se takvi protesti transformiraju u otvoreno nasilje, u svojevrsnu militantnu agresiju iznutra.
U tim trenucima, meta više nisu pojedine politike ili odgovorni nosioci vlasti, već sami temelji društva: džamije, kulturne ustanove, državne institucije, simboli duhovnog i nacionalnog identiteta. Takva destrukcija ne liči na spontani narodni bunt, već na plansko razaranje. Iskustvo Irana pokazuje da se u tim situacijama granica između unutrašnjeg nezadovoljstva i vanjske intervencije opasno briše.
Iran je i ranije prolazio kroz valove protesta, nekada opravdanih, nekada pretjeranih, ali ovoga puta sve je više indicija da se ne radi samo o autentičnom glasu naroda. Naprotiv, čini se da svjedočimo pokušaju destabilizacije koji ima jasne političke ciljeve: rušenje postojećeg poretka, narušavanje državnog suvereniteta i dovođenje u pitanje teritorijalnog integriteta zemlje. U takvim okolnostima, govor o „čistoj borbi za slobodu“ postaje pojednostavljen i politički naivan. Za nas u Bosni i Hercegovini ova tema ima dodatnu moralnu dimenziju. Naša kolektivna memorija pamti ko je stajao uz Bosnu kada joj je bilo najteže, u trenucima kada su mnogi okretali glavu ili računali vlastite interese. Iran je tada pokazao solidarnost koja se ne zaboravlja. Bilo bi licemjerno, pa i nemoralno, da danas šutimo pred pokušajima vanjske i unutarnje invazije na čast, slobodu i suverenitet Islamske Republike Iran.
Historija nas uči i da alternative koje se nude nisu uvijek izraz slobode i demokratije. Šah Reza Pahlavi nije znao za Bosnu, niti ga je ona ikada interesirala, kao što ni njegov samozvani nasljednik danas ne pokazuje nikakvo razumijevanje za patnje drugih naroda. Njegova ambicija da se, uz tuđu podršku, vrati u Teheran „na bijelom konju“ više govori o interesima stranih centara moći nego o dobrobiti iranskog naroda.
Iz zahvalnosti, ali i iz principijelnog uvjerenja da se suverenitet država ne smije rušiti nasiljem i manipulacijama izvana, naš glas mora biti jasan. Podrška iranskom narodu ne znači nekritičku podršku svakoj politici, već otpor militantnoj destabilizaciji koja pod plaštom protesta razara društvo. To je glas moralne odgovornosti, ali i opomena da se iskustva Bosne ne smiju zaboraviti – ni kada je riječ o nama samima, ni kada je riječ o drugima.
