Na Vidovdan se u Srbiji rijetko govori samo o prošlosti.
Taj datum decenijama služi kao politička pozornica na kojoj se oblikuju poruke za budućnost. Tako je bilo 1989. godine na Gazimestanu, kada je Slobodan Milošević održao govor koji će kasnije biti prepoznat kao uvod u raspad Jugoslavije. Tako je bilo i jučer, kada je Aleksandar Vučić pred hiljadama pristalica pokušao demonstrirati političku snagu u trenutku kada mu je vlast suočena s najvećim unutrašnjim izazovima u posljednjih deset godina.
Između ta dva skupa razlika je ogromna. Ali postoje i sličnosti koje je nemoguće ignorisati.
Milošević je na Gazimestanu govorio o šest vijekova srpske istorije, o jedinstvu, ugroženosti i bitkama koje "još nisu isključene". Vučić nije govorio o oružanim sukobima. Njegov rječnik je drugačiji, prilagođen vremenu evropskih integracija, društvenih mreža i diplomatskih fraza. Međutim, politička matrica ostaje prepoznatljiva – Srbija kao tvrđava okružena neprijateljima, narod koji mora stati iza jednog vođe i opozicija koja nije politički protivnik nego prijetnja državi.
To je obrazac koji traje gotovo četiri decenije.
Gazimestan kao politički priručnik
Miloševićev govor nije bio obična komemoracija Kosovske bitke. Bio je to manifest nove Srbije.
Njegova ključna poruka nije bila samo nacionalno jedinstvo nego stvaranje osjećaja da Srbi ponovo moraju voditi istorijsku borbu. Čuvena rečenica da "oružane bitke nisu isključene" nije bila slučajna metafora. Bila je politička priprema javnosti za ono što će uslijediti.
Istovremeno, Milošević je prvi put Srbiju otvoreno počeo predstavljati kao državu iznad jugoslovenske federacije. Formalno je govorio o Jugoslaviji, ali je politički već gradio Srbiju kao zaseban centar moći.
Dvije godine kasnije počeli su ratovi.
Vučićev skup: ista emocija, druga scenografija
Aleksandar Vučić danas vodi sasvim drugačiju Srbiju. Ona je kandidat za članstvo u Evropskoj uniji, ekonomski mnogo otvorenija i formalno zagovara regionalnu saradnju. Ali kada se pogleda politička dramaturgija njegovog jučerašnjeg skupa, teško je ne primijetiti elemente koji podsjećaju na devedesete.
Opet se insistira na narodu protiv "elita".
Opet se govori da Srbiju žele srušiti strani centri moći.
Opet se predsjednik predstavlja kao posljednja brana opstanku države.
Opet se svaki protest opisuje kao pokušaj državnog udara.
Razlika je samo u tome što se danas umjesto tenkova koriste televizije, tabloidi i društvene mreže.
Milošević je imao mitinge.
Vučić ima permanentnu medijsku kampanju.
Najveća sličnost nije nacionalizam nego proizvodnja straha
Najveća paralela između Miloševića i Vučića nije Kosovo.
Nije čak ni nacionalna retorika.
Najveća sličnost jeste politička upotreba osjećaja ugroženosti.
Milošević je uvjeravao Srbe da ih svi ponižavaju.
Vučić danas uvjerava građane da svi žele srušiti Srbiju.
Jednom su neprijatelji bili republike bivše Jugoslavije.
Danas su to studenti, opozicija, nevladine organizacije, pojedini mediji, evropske institucije ili strane službe.
Neprijatelj se mijenja.
Potreba za neprijateljem ostaje ista.
Jer vlast koja stalno proizvodi osjećaj opsade mnogo lakše traži bezuslovnu lojalnost.
Razlika koja mijenja sve
Ipak, postoji jedna ogromna razlika između 1989. i 2026. Milošević je tada bio političar u usponu. Njegova popularnost bila je gotovo apsolutna. Vučić je političar koji prvi put ozbiljno osjeća pad autoriteta.
Studentski protesti, višemjesečne demonstracije, sve izraženije nezadovoljstvo u velikim gradovima i zamor javnosti pokazuju da Srbija više nije politički homogena.
Milošević je na Gazimestanu osvajao budućnost.
Vučić danas pokušava sačuvati sadašnjost.
To je ogromna razlika.
Vidovdan više nije isti
Vidovdan je za Miloševića bio početak političke epohe. Za Vučića bi mogao postati simbol činjenice da se Srbija promijenila više nego što vlast želi priznati. Generacija koja danas protestuje nije odrasla na pričama o Kosovu.
Njih zanimaju plate, korupcija, institucije, slobodni mediji i odlazak mladih.
Njihova politička pitanja nisu ista kao 1989.
Zbog toga je sve teže mobilizirati masu isključivo istorijskim narativima.
Lekcija koju Srbija nikada nije do kraja naučila
Najveća ironija jeste što je Milošević upravo na Gazimestanu dobio politički kapital koji će kasnije dovesti do najvećeg nacionalnog poraza moderne Srbije.
Govorio je o pobjedi.
Završio je porazom.
Govorio je o zaštiti Srba.
Ostavio je stotine hiljada izbjeglica.
Govorio je o Kosovu.
Na kraju je Kosovo izgubljeno.
Govorio je o velikoj Srbiji.
Na kraju je Srbija ostala manja nego što je bila.
Zbog toga svaki novi Vidovdan nosi i jedno neugodno pitanje:
Da li političari u Srbiji još uvijek vjeruju da se istorija može koristiti kao gorivo za očuvanje vlasti?
Ako je odgovor potvrdan, onda Gazimestan nije završio 1989. godine.
Samo je promijenio govornika.
Jer između Miloševićevog upozorenja da "oružane bitke nisu isključene" i Vučićevog stalnog insistiranja da je Srbija pod opsadom postoji zajednička nit – uvjerenje da narod najlakše slijedi vođu kada vjeruje da živi u vanrednom stanju.
A upravo je to lekcija koju je Balkan preskupo platio.
