Tri decenije nakon početka sistemskog progona i ubistava nesrpskog stanovništva u Prijedoru, građani i dalje polažu ruže umjesto što stoje ispred spomenika – jer ga nema. Današnji dan, 31. maj, u ovom gradu ostaje bolno podsjećanje na 3.176 ubijenih, među kojima i 102 djece, čija imena i dalje nisu uklesana u kamen kao opomena budućnosti.
Dan bijelih traka, simbol poniženja i progona, kada je nesrpskom stanovništvu 1992. naređeno da nosi bijele trake oko ruke i obilježi kuće bijelim plahtama, i ove godine obilježen je mirnom šetnjom kroz Prijedor. Više od hiljadu ljudi nosilo je bijele trake i ruže – simbol nade i tuge – u koloni koja je krenula od Starog grada do gradskog trga.
Na mjestu gdje su gradske vlasti usmeno dopustile gradnju spomenika, ali i dalje ne izdaju nikakvu dozvolu, okupljeni su još jednom zatražili – ne pravdu, jer su i sudske presude pale – već sjećanje i dostojanstvo za ubijene najmlađe.
Predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece Prijedora Fikret Bačić, sam otac ubijenog djeteta, s ogorčenjem je kazao da je aktuelni gradonačelnik Slobodan Javor – "dijete rata" – zatvorio vrata dijalogu.
“S Pavlovićem, visokim oficirom VRS-a, došli smo skoro do kraja puta. Imao je volje. A Javor, koji nije ni bio učesnik rata, ne želi ni da razgovara. Samo želim sjesti i pitati ga – jesi li za spomenik ili nisi?”, kazao je Bačić.
Među učesnicima šetnje bio je i Emsudin Muslimović, bivši logoraš iz "bijele kuće" u logoru Omarska, koji se nakon života u dijaspori vratio u Prijedor:
“Gledao sam kako odvode ljude u smrt. Nema gore slike. I danas me boli, jer i dalje mnogi nisu pronađeni. Najmanje što možemo jeste da ih dostojno pokopamo. A djeci – da damo spomenik.”
Učesnici Dana bijelih traka došli su iz raznih krajeva BiH – Travnik, Odžak, Ključ – pješke, biciklima, srcem. Svi s istim ciljem: da žrtve ne budu zaboravljene.
Do sada je za ratne zločine u Prijedoru doneseno oko 50 pravosnažnih presuda, ukupno je izrečeno oko 800 godina zatvora, ali Prijedor i dalje nema spomenik za ubijenu djecu. Umjesto granita, stoje ruže. Umjesto imena, šutnja. Umjesto priznanja, ignorisanje.
A jedina poruka svih okupljenih je jednostavna: Budimo ljudi.
Jer ako ni djeca ne zaslužuju spomenik, ko smo mi?
