Sarajevo se i danas, sa istom težinom u grudima kao i prije više od tri decenije, prisjeća imena koja nisu samo dio historije – nego dio njegove duše.
Na današnji dan 1992. godine, u prvim, najhaotičnijim i najkrvavijim trenucima agresije na Bosnu i Hercegovinu, pao je jedan od njenih najhrabrijih sinova – Safet Hadžić. S njim su tog jutra živote položili i njegovi saborci: Sead Velić, Nermin Zeljković, Fahrudin Čavčić, Almir Islamović i Senad Čirić.
To nije bio samo vojni gubitak. To je bio udar na srce grada koji se tek počinjao braniti.
Ispred kapije tvornice Pretis, na mjestu gdje se i danas polažu cvijeće i uče dove, tog kobnog jutra sudarile su se hrabrost i nemilosrdnost. Kiša i snijeg su padali, kao da i nebo pokušava upozoriti na tragediju koja dolazi. Grupa boraca krenula je po oružje – ono što je značilo razliku između opstanka i nestanka. Znali su da je opasno. Nisu znali da idu u smrt.
„Kad su nas vidjeli, počeli su rafali…“ – svjedočio je kasnije Nusret Prljača. Stajao je uz Safeta kada je pogođen. U tim posljednjim trenucima, bez patetike, bez velikih riječi, Safet je izgovorio rečenicu koja i danas odzvanja kao eho tragedije: „Gotovi smo.“
Ali Sarajevo nije bilo gotovo.
Naprotiv – tog dana, u krvi i bolu, rođen je otpor.
Safet Hadžić nije bio general iz udžbenika, niti političar sa sigurnom distancom od linije fronta. Bio je čovjek iz naroda. Rođen 1952. godine u sarajevskom naselju Hrasno, živio je život običnog čovjeka – sve dok vrijeme nije tražilo da postane nešto mnogo više. Kada je grad bio na ivici, Safet nije čekao naređenja. Bio je među prvima koji su organizovali otpor u općini Novi Grad, među prvima koji su shvatili da se sloboda neće dobiti – nego odbraniti.
Njegova snaga nije bila samo u hrabrosti. Bila je u načinu na koji je ulijevao sigurnost drugima. U vremenu kada su mnogi tražili izlaz, Safet je bio razlog zbog kojeg su drugi ostajali. Njegovo prisustvo značilo je da borba ima smisla. Njegov primjer bio je tiha komanda: ostani, izdrži, brani.
Zato njegova smrt nije bila kraj – nego početak legende.
Posthumno odlikovan priznanjem „Zlatni ljiljan“ i Ordenom heroja oslobodilačkog rata, Safet Hadžić danas nije samo ime na spomeniku. On je simbol jednog vremena u kojem su obični ljudi postajali heroji jer nisu imali izbora. Njegovo ime nose ulice, škole i sportski klubovi, ali ono što nosi najveću težinu jeste sjećanje – ono koje se ne briše ni godinama, ni politikom, ni zaboravom.
Svake godine, pored kapije „Pretisa“ i kod zgrade Općine Novi Grad, Sarajevo se okuplja. Ne samo da se prisjeti – nego da potvrdi. Da kaže da žrtva nije bila uzaludna. Da kaže da postoji dug koji se ne može vratiti, ali se može čuvati.
Jer Safet nije ostavio samo prazninu. Ostavio je zavjet.
Iza njega su ostali sin Nezir, kćerke Almira i Amila, te supruga Džemila – porodica koja je podnijela ono što nijedna ne bi trebala. Ali iza njega je ostalo i nešto veće: grad koji pamti.
U vremenu kada se istina često relativizira, a heroji zaboravljaju brže nego što bi smjeli, priča o Safetu Hadžiću stoji kao podsjetnik – sloboda nije došla sama. Neko ju je donio, po cijenu života.
A među prvima bio je on.
