Politička scena u Bosni i Hercegovini odavno je navikla na “prelaske” iz jedne stranke u drugu, ali slučaj Nusret Saltović ponovo je otvorio staru dilemu – gdje prestaje politička fleksibilnost, a počinje potpuni gubitak kredibiliteta.
Saltovićev politički put više podsjeća na seriju brzih transfera nego na dosljedno građenje političke karijere. Tokom godina promijenio je više političkih opcija, prelazeći iz jedne ideološke sfere u drugu bez jasnog kontinuiteta u stavovima ili programima koje zastupa. Od socijaldemokratskih početaka, preko nacionalnih i regionalnih opcija, pa sve do ponovnog povratka na staru adresu – njegov politički krug danas djeluje zatvoren, ali daleko od stabilnog.
Preletač svih preletača je Nusret Saltović koji iz SDP- a prešao u SDA zatim u PDA dok na aktualnim lokalnim izborima predvodi listu SDP-a Orašje.
Posebno zanimljiv detalj koji se često komentariše među građanima jeste činjenica da je u različitim kampanjama koristio gotovo identičan vizuelni identitet, bez obzira na stranački dres koji nosi. To dodatno pojačava utisak da se ne radi o ideološkom opredjeljenju, već o čistom političkom pragmatizmu.
U Orašju, gdje lokalna politika često ima ličnu dimenziju, ovakvi potezi ne prolaze nezapaženo. Dio javnosti Saltovića vidi kao simbol šireg problema – političkog oportunizma koji razara povjerenje birača. Kada političar u kratkom vremenskom periodu promijeni više stranaka, prirodno se nameće pitanje šta je zapravo konstanta: program, uvjerenja ili isključivo lični interes.
Njegovi kritičari tvrde da ovakva praksa šalje opasnu poruku – da ideologija više nije važna, već da je politika svedena na puko preživljavanje i pozicioniranje. S druge strane, postoji i argument da politički sistem sam po sebi podstiče ovakvo ponašanje, jer nagrađuje lojalnost moći, a ne dosljednost principima.
U poređenju s nekim drugim akterima na lokalnoj sceni, čiji politički put djeluje stabilnije i predvidivije, Saltovićev primjer dodatno odskače i postaje svojevrsni ekstrem. Upravo zbog toga često se koristi kao ilustracija stanja u kojem se politička scena nalazi.
Na kraju, ostaje ključno pitanje za birače: može li neko ko često mijenja političke “boje” uvjerljivo zastupati bilo čije interese osim vlastitih? Ili je riječ o novom modelu političkog djelovanja u kojem su promjene pravilo, a ne izuzetak?
U svakom slučaju, ovakvi primjeri dodatno produbljuju nepovjerenje građana prema političarima i ostavljaju gorak utisak da se politika sve više pretvara u prostor bez jasnih pravila, vrijednosti i odgovornosti.
