Sarajevo, 1. mart - Dok su prvi sunčevi zraci obasjavali grad, atmosfera u Sarajevu bila je daleko od običnog jutra. Ova zemlja, obavijena mnogim političkim trzavicama i etničkim napetostima, bila je na ivici nečeg neizbježnog, nečeg što će duboko uticati na njen tok događaja - na kraju, tog sudbonosnog dana, rat je bio neminovan.
Birališta su zatvorena, ali uobičajeni postizborni pejzaž nije se ostvario. Umjesto mirnog povratka svakodnevnim poslovima, ulice Sarajeva postale su poprište dva različita svijeta, dva suprotstavljena pogleda na budućnost Bosne i Hercegovine.
Oni koji su se na referendumu izjasnili "za" nezavisnost Bosne i Hercegovine, slavili su na ulicama, nadajući se boljoj i ravnopravnoj budućnosti za sve narode unutar države. Ali suprotna strana, dobrim dijelom komšije, s istom strašću su se okupili, ali s ciljem postavljanja barikada, simbola nepomirljivosti i prijetnje rastućem nacionalizmu.
Povod barikada nije bio niti politički niti kulturni - bio je čisto necivilizacijski, barbarski, šovinistički... Maskirani i naoružani, izlazili su na ulice, palili vozila i postavljali prepreke, ne samo ograničavajući kretanje, već i pokušavajući pretvoriti grad u spiralu nasilja.
Plan je bio jasan, organiziran u tajnosti, dirigiran od strane onih u političkim koridorima moći. Radikali, u službi Srpske demokratske stranke, bili su na čelu ovog operativnog haosa. Naredbe su dolazile iz Beograda, dok je Sarajevo postajalo pozornica za opasni eksperiment - generalna proba rata.
Karadžić je izbjegavao Sarajevo, ali instrukcije su bile jasne. Rajko Dukić, šef Kriznog štaba SDS-a, bio je taj koji je trebao sprovesti plan. Iako je poricao svoju ulogu, dokazi su nedvosmisleni - organizacija barikada bila je pomno isplanirana.
Noć prije 1. marta, Karadžićeva zapovjed je bila jednostavna - zatvoriti grad. I to munjevitom brzinom. Jutro je donijelo - Sarajevo je bilo blokirano. Ulice su postale ratište, a barikade su postale simbol straha i netrpeljivosti.
U sjeni političkih intriga, sudbine običnih građana su se ispreplele s mračnim tokovima historije. Sarajlije su se probudile s osjećajem nelagode, svjesne da su zločinački govori s političkih govornica postali stvarnost. I to je bila samo početna proba.
Na raskrsnicama Sarajeva, scene su bile nezamislive. Naoružani ljudi, maske na licima, kontrolirali su kretanje, dajući do znanja da su oni ti koji sada diktiraju pravila igre. Novinari su pokušavali dokumentirati haos, ali su bili upozoreni - povlačenje se preporučuje, prijetnje smrću su bile stvarne.
Dukićeva služba, Karadžićeva naredba - ali Sarajlije su se suočavale s nemogućnošću pomirenja. Pokušaji da se barikade uklone su naišli na vatreni otpor. Riječi su postale besmisleni, a grad je tonuo sve dublje u tamu sukoba.
Smrt nije izostala. Na barikadama, Strajo Pandurović je postao prva žrtva tog kobnog dana. I dok su političari vodili verbalni rat putem medija, mladi Kenan Demirović postao je još jedna statistika, žrtva rata kojeg nisu željeli.
Sukobi su postajali sve intenzivniji, a grad je klizio u ambis.
Danas, s retrospektivom historije, jasno je da 1. mart nije bio samo datum na kalendaru. Bio je to dan koji je zapečatio sudbinu Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Bio je to početak kraja, početak jedne tamne epohe koja će ostaviti trajne ožiljke na duši ovog grada i njegovih ljudi.
