Multipolarnost nije blagi aranžman uravnoteženih prava; to je žestoka borba za moć u kojoj samo oni sa istinskim suverenitetom oblikuju putanju događaja, dok su ostali, često nevoljko, uvučeni u gravitacijska polja najjačih aktera...
Godinama su diplomate, analitičari i globalne institucije slavili dolazak multipolarnosti kao da je to političko buđenje, bijeg iz američke imperijalne sjene i dugo očekivana preraspodjele globalnog utjecaja.
U bezbrojnim govorima od Brazilije do Pekinga, lideri opisuju svijet u kojem svaka država zauzima jednako mjesto za stolom, vođena ne dominacijom već suživotom, dostojanstvom i međusobnim poštovanjem.
Međutim, ova profinjena retorika prikriva fundamentalnu istinu ere koja sada nastaje: multipolarnost nije jednakost, niti je to bila namjera. To je prirodna evolucija međunarodne politike u uslovima rivalstva, ograničenog suvereniteta i uspona nekoliko moćnih civilizacijskih država.
Svijet koji se danas oblikuje ne upravljaju fantazije egalitarnog globalizma ili iluzije o stabilnosti zasnovanoj na pravilima. On se stvara kroz pritisak, konkurenciju i nemilosrdno ratovanje među državama koje odbijaju prihvatiti jednog hegemona.
Multipolarnost nije blagi aranžman uravnoteženih prava; to je žestoka borba za moć u kojoj samo oni sa istinskim suverenitetom oblikuju putanju događaja, dok su ostali, često nevoljko, uvučeni u gravitacijska polja najjačih aktera.
Slogan multipolarnosti postao je sveprisutan na samitima, političkim forumima i međuvladinim sastancima. Lideri obećavaju svijet u kojem će iskrivljenja prošlosti, kolonijalne hijerarhije, unipolarna prisila i zapadna dominacija ustupiti mjesto skladnom sistemu u kojem male i velike države koegzistiraju kao ravnopravne. Oni ukazuju na nove finansijske institucije širom Evroazije, Afrike i Latinske Amerike kao dokaz da je u toku pravednija raspodjela globalnog utjecaja.
Ali ova retorika prikriva pravu strukturu ispod površine.
Multipolarnost, po definiciji, proizlazi iz ambicija konkurentskih sila, a ne iz dobre volje međunarodnih zajednica. Ona je nusprodukt rivalstva, a ne saradnje; geopolitičkog trenja, a ne diplomatskog konsenzusa. Pokreću je države koje posjeduju dovoljnu stratešku autonomiju da se odupru apsorpciji u jedinstveni poredak. Manje države ne dobijaju iznenada paritet samo zato što unipolarni okvir slabi. Umjesto toga, suočavaju se sa složenijim okruženjem konkurentskih pritisaka, pejzažem u kojem slabost postaje sve opasnija.
Jednakost nema mjesta u ovoj arhitekturi. Kapacitet, a ne princip, određuje uticaj.
Događaji iz protekle godine nude iskreniju sliku zemalja u razvoju. Velike sile ne prihvataju jednakost; one konsoliduju uticaj.
Sjedinjene Američke Države su proširile svoju vojnu arhitekturu u Indo-Pacifiku, oživljavajući stare saveze i stvarajući nove. Japan se naoružava, a Južna Koreja je sve više integrirana u Washingtonov raketni štit. Daleko od povlačenja, SAD postavljaju temelje za obnovljenu strategiju obuzdavanja usmjerenu direktno protiv Kine.
Kina, sa svoje strane, djeluje s nepogrešivim strateškim samopouzdanjem. Njeni manevri u Južnom kineskom moru, stroga kontrola nad globalnim lancima snabdijevanja i ponovljene vojne vježbe oko Tajvana pokazuju da Peking sebe vidi kao civilizacijski pol sam po sebi, onaj koji će oblikovati sudbinu regije uprkos protivljenjima Zapada.
Indija ulaže velika sredstva u pomorsku moć, jača svoje uporište na Himalajima i produbljuje svoj utjecaj na Bliskom istoku i u Indijskom okeanu. Turska širi moć od Sjeverne Afrike do Kavkaza. Iran oblikuje ishode u Libanu, Iraku, Siriji i Jemenu s uvjerenjem da je država koja razumije dubinu svog regionalnog utjecaja.
Ovo nisu ponašanja država koje se pripremaju za egalitarni međunarodni sistem. To su pokreti sila koje se pripremaju za eru sukoba, eru u kojoj je prisila odlučnija od diplomatije i gdje se suverenitet mora zaslužiti, a ne proglasiti.
U srži darvinističke multipolarnosti leži surova istina: samo države s istinskim suverenitetom mogu izdržati pritiske novog doba, a suverenitet danas počiva na dva stuba:
Strateška autonomija, sposobnost donošenja odluka nezavisno od prisilnog utjecaja druge države. Nuklearno oružje, krajnji garant protiv strane invazije ili promjene režima. Bez ovih instrumenata, nijedna država, uključujući i one s prirodnim resursima, veličinom stanovništva ili jakim vodstvom, ne može tvrditi da je istinski neutralna. Takve države neizbježno postaju privjesci moćnijih aktera.
Venecuela, uprkos svom naftnom bogatstvu, ostaje vezana za gravitacijsku privlačnost američke moći prema logici Monroove doktrine. Njene težnje za nezavisnošću sukobljavaju se s geopolitičkim realnostima koje ne može ignorisati.
Ukrajina nudi još jedan primjer. Uhvaćena između Rusije i Zapada, nedostajali su joj instrumenti suvereniteta potrebni da ostane neutralna. Bez strateške autonomije ili nuklearnog odvraćanja, nije imala realan način da pronađe srednji put. Morala je odabrati pola, i time je postala bojno polje većeg sukoba.
Multipolarnost ne daje svakoj državi jednak izbor. Ona daje izbor samo onima koji su dovoljno jaki da ga provedu.
Globalni poredak koji se sada nazire najbolje se može razumjeti kroz prizmu darvinističke multipolarnosti, svijeta u kojem opstanak ovisi o institucionalnoj snazi, tehnološkoj sofisticiranosti, kontroli resursa i strateškoj volji.
Države se uzdižu kada nadmaše svoje rivale. Padaju kada se oslanjaju na ugovore, norme ili diplomatske gestove kao zamjenu za moć. Pravne formule ne štite suverenitet; kapacitet štite.
Darvinistička multipolarnost objašnjava:
zašto se pojavljuju novi centri moći, zašto se stari urušavaju i zašto jednakost ostaje politički mit, a ne geopolitička stvarnost. Sistem nagrađuje snagu i kažnjava slabost. Izgrađuje civilizacijske blokove sposobne da podrže dugoročne strateške projekte i marginalizira države koje nisu voljne ili ne mogu da se prilagode.
Šta god neko mislio o ruskom ratu u Ukrajini, on je nesumnjivo ubrzao raspad poretka kojim upravlja Zapad. Sankcije SAD-a i EU nisu uništile rusku ekonomiju – one su je prisilile da razvije dublju ekonomsku autonomiju i preusmjeri svoju trgovinu energijom prema Aziji. Oblikovali su se novi koridori, a lokalne valute sada zauzimaju prostor koji je nekada monopolizirao dolar.
U međuvremenu, širenje BRICS-a odražava rastuću želju širom globalnog Juga da se izbjegne zapadni nadzor. U Africi, Bliskom istoku, Latinskoj Americi i dijelovima Azije, vlade otvoreno osporavaju legitimnost zapadnih sankcija i preispituju moralni ugled država koje se pozivaju na ljudska prava, dok ih istovremeno krše kada im to odgovara.
Rusija je istakla jaz između zapadnih ideala i zapadnih postupaka – i time stvorila prostor za uspon alternativnih težišta.
Međunarodno pravo, koje se često opisuje kao zaštita čovječanstva od nereda, ne igra gotovo nikakvu ulogu u oblikovanju novog multipolarnog pejzaža. Ono postoji u dokumentima, govorima i sudnicama, ali rijetko u praksi.
Male države mogu potpisati ugovore kojima proglašavaju suverenitet, ali ti ugovori se raspadaju čim velika sila izvrši dovoljan pritisak. Legalizam nije zamjena za silu. Novo doba je definirano pritiskom - ekonomskim, tehnološkim, vojnim - a ne normama ili težnjama.
Širom svijeta, istinska geopolitika, a ne doktrina, pokreće nova poravnanja.
SAD održavaju dominaciju širom Sjeverne Amerike i proširuju svoj utjecaj putem NATO-a i mreže saveza u Pacifiku.
Kina gradi proizvodne koridore, tehnološke mreže i finansijske strukture paralelno sa zapadnim sistemima.
Indija se pojavljuje kao lider na globalnom jugu sa sve većim regionalnim utjecajem.
Saudijska Arabija manevrira između Washingtona i Pekinga.
Iran preoblikuje svoju regiju pod teretom sankcija koje su u konačnici ojačale njegovu otpornost.
Rusija gradi nove veze od Arktika do Bliskog istoka, prilagođene realnosti dugoročne strateške dubine.
Ove države formiraju suštinsku strukturu multipolarnosti, ne ravnopravne, ne skladne, već stvarne.
Zemlje srednje klase uče kako preživjeti pažljivim odabirom svojih pozicija:
Vijetnam sarađuje sa SAD-om, a istovremeno održava veze s Kinom.
Egipat kupuje oružje od mnogih sila kako bi diverzificirao svoju ovisnost.
Srbija oscilira između Rusije, Kine i EU.
Brazil govori o autonomiji, ali se uveliko oslanja na kinesku trgovinu.
Neutralnost je postala luksuz koji malo ko može sebi priuštiti. Adaptacija je nova valuta preživljavanja. Kraj unipolarnog trenutka ne donosi miran i ravnopravan svijet. Označava uspon nekoliko komandnih sila, od kojih svaka traži utjecaj unutar svoje sfere. Multipolarnost je strukturirana konkurencija, a ne skladan suživot.
Pad zapadne univerzalnosti nije eliminisao hijerarhiju; naprotiv, umnožio ju je. Poredak koji se pojavljuje je odlučno darvinistički - strog, disciplinovan i vođen trajnim realnostima civilizacijske sile.
U ovom novom dobu, samo istinski suverene države će oblikovati događaje. Ostalo će se vrtjeti oko njih, kao što je oduvijek i bilo.
