U jednoj analizi objavljenoj u ukrajinskom listu Kyiv Post, autor povlači paralelu između Dejtonskog mirovnog sporazuma i aktuelnih pokušaja da se pronađe političko rješenje za rat u Ukrajini, upozoravajući da bosansko iskustvo za Kijev predstavlja prije svega opomenu, a ne poželjan model.
Kako se navodi, u trenutku kada administracija Donalda Trumpa traži način da zaustavi rat između Rusije i Ukrajine, Dejton se sve češće spominje kao primjer uspješne američke intervencije koja je okončala krvavi sukob. Površne sličnosti postoje: teritorijalna osvajanja, etničke podjele, uloga velikih sila i masovna stradanja civila. Međutim, dublja analiza pokazuje ozbiljne razlike – i potencijalne opasnosti.
Autor ističe da je Dejton za Bosnu i Hercegovinu donio prekid rata, ali i dugoročnu političku blokadu. Sporazum je, prema tom tumačenju, nagradio agresiju, legalizirao rezultate etničkog čišćenja i nametnuo složen politički sistem koji je i danas izvor nestabilnosti i institucionalne slabosti.
Posebno se naglašava da je Bosna kao žrtva rata bila prisiljena na najveće ustupke. Iako su bosanski Srbi prije rata kontrolirali znatno manji dio teritorije, Dejton im je dodijelio gotovo polovinu zemlje. Takav ishod, piše Kyiv Post, u suštini je potvrdio ratne zločine, uključujući genocid u Srebrenici, koji se dogodio svega nekoliko mjeseci prije potpisivanja sporazuma. Predsjednik Alija Izetbegović, navodi se, pristao je na dogovor pod ogromnim međunarodnim pritiskom, svjestan da prihvata duboko nepravedno rješenje, ali bez realne alternative.
Za Ukrajinu je, prema autoru, ključna bojazan da bi sličan model mira mogao proizvesti trajno oslabljenu i disfunkcionalnu državu, u kojoj bi se teritorijalni gubici i politički ustupci agresoru pretvorili u trajnu prepreku stabilnosti.
Tekst također povlači jasnu razliku između američkog pristupa 1990-ih i današnjeg političkog konteksta. Administracija Billa Clintona bila je direktno i snažno uključena u proces, uz podršku iskusnih diplomata i široke međunarodne koalicije. Nasuprot tome, Trumpov pristup vanjskoj politici autor opisuje kao pragmatičan i transakcijski, uz ograničenu i promjenjivu posvećenost Ukrajini, te bez ličnosti s diplomatskom težinom kakvu je imao Richard Holbrooke.
Zaključak ukrajinskog autora je jasan: Dejton pokazuje da mirovni pregovori često samo potvrđuju stanje na terenu u trenutku kada je jedna strana iscrpljena i primorana da pristane na kompromis. Upravo zbog toga, iskustvo Bosne i Hercegovine za Ukrajinu ne predstavlja recept za mir, već upozorenje šta se može dogoditi ako se mir gradi na štetu pravde i dugoročne funkcionalnosti države.
