Denis Bećirović je ponovo izvukao svoju omiljenu ploču i u beskraj vrti istu mantru: Bakir Izetbegović je jedini krivac za propast revizije tužbe Bosne i Hercegovine protiv Srbije.
Po njemu, da nije bilo Bakira, revizija bi prošla kao nož kroz maslac, pravda bi bila zadovoljena, a žrtve Srebrenice bi dobile ono što im pripada. Ovakva primitivna, jednodimenzionalna i duboko nepoštena politička demagogija vrijeđa inteligenciju svakog građanina ove zemlje koji ima više od dva moždana zrna.
Vratimo se u 2017. godinu, kada je Predsjedništvo BiH činilo trojstvo: Bakir Izetbegović, Mladen Ivanić i Dragan Čović. Ovo nije bilo vrijeme neke apstraktne priče – ovo je bilo vrijeme kada se odlučivalo o sudbini jedne od najvažnijih pravnih bitaka u novijoj historiji BiH. I tu dolazimo do suštine koju Bećirović uporno, gotovo patološki izbjegava spomenuti. Javne izjave su tu. Arhive su pune. Sve je dostupno.
Mladen Ivanić, srpski član Predsjedništva, nije se libio da javno i glasno kaže kako se protivi reviziji tužbe. Ponavljao je da bez jasne odluke cijelog Predsjedništva nema legitimiteta za takav potez. Nije to bilo neko tiho šaputanje u hodniku – to su bile jasne, javne poruke upućene cijeloj BiH javnosti. Dragan Čović, hrvatski član, nije zaostajao: insistirao je na konsenzusu, na saglasnosti državnih institucija i nije pokazivao ni trunku entuzijazma za reviziju. Obojica su djelovala u skladu sa političkim interesima svojih naroda i stranaka – što je, htjeli mi to priznati ili ne, potpuno legitimno u ovakvoj konstruktivnoj državi.
Znači, dragi predsjedniče Bećiroviću, postavlja se logično i neugodno pitanje koje ti uporno zaobilaziš kao da je kužna bolest:
Da li bi Ivanić i Čović uopšte prihvatili i aktivno učestvovali u reviziji tužbe protiv Srbije? Sve što znamo iz tog perioda vrišti NE. Ivanić je bio otvoreno protiv. Čović nije bio za. Čak i da je Bakir Izetbegović insistirao na formalnom glasanju u Predsjedništvu, scenario je bio predvidiv do bola: 2:1 protiv. Revizija bi bila mrtva prije nego što bi Međunarodni sud pravde uopšte stigao da je pogleda. Zato je Izetbegović posegnuo za ranijom odlukom Predsjedništva – pokušaj koji se na kraju pokazao pravno nedovoljnim i politički naivnim. Ali umjesto da prizna ovu brutalnu realnost bosanskohercegovačke politike – da ništa važno ne prolazi bez tročlanog konsenzusa – Bećirović bira lakši, prljaviji put: sve svaljuje na jednog čovjeka. Na Bakira. Kao da je on diktator koji je mogao sam da odlučuje umjesto cijelog Predsjedništva. Kao da Ivanić i Čović nisu imali svoje stavove, svoje biračko tijelo i svoje interese.
Ovo nije samo politička kritika. Ovo je klasično spinovanje i prebacivanje odgovornosti. Bećirović želi da bošnjački narod povjeruje u jednostavnu priču: "Da nije bilo Bakira, sve bi bilo super." Time skreće pažnju sa suštinskog problema – duboke, strukturne podijeljenosti BiH po nacionalnim šavovima. Jer revizija tužbe nije propala samo zbog "lošeg manevra" jednog člana. Propala je jer u tom momentu nije postojala politička volja tri konstitutivna naroda da je podrže. A to je mnogo teža i bolnija istina od ličnog obračuna sa Izetbegovićem.
Bećiroviću, prije nego što ponovo izađeš pred kamere i počneš sipati otrov na Bakira, odgovori javno i jasno na ova pitanja:
Jesi li ikada pitao Mladena Ivanića da li bi podržao reviziju?
Jesi li pitao Dragana Čovića isto?
Da li bi oni glasali ZA da je došlo do glasanja u Predsjedništvu?
Ili bi njihovi glasovi bili dovoljni da zakopaju reviziju još dublje?
Dok ne daš iskren odgovor na ova pitanja, tvoje izjave ostaju ono što jesu – jeftina politička propaganda namijenjena najnižim strastima, podjeli bošnjačkog korpusa i skretanju pažnje sa vlastite neuspješnosti i neprincipijelnosti.
Bosansko-hercegovačka javnost, posebno bošnjačka, više nije naivna. Zna da u ovoj zemlji ništa ne ide glatko. Zna da su Ivanić i Čović imali svoje razloge da budu protiv. I zna da svaljivanje svega na jednog čovjeka nije samo laž – to je uvreda za inteligenciju svih onih koji su izgubili najmilije u ratu i koji traže pravdu, a ne nove političke žrtvene jarce.
Prava priča je da nije "Bakir je izdao". Prava priča je da je 2017. godine u Predsjedništvu BiH nije postojala većina za reviziju. I dok se to ne prizna, dok se ne suočimo sa tim da je BiH zarobljena u etničkim vetoima, sve ove priče o "jedinom krivcu" ostat će samo dimna zavjesa za nove izborne cikluse i nove podjele.
Zato Bećirović treba prestati prosipati priču lakim metama. Treba da se suoči sa ogledalom. I suoči nas sa punom istinom, a ne sa onom koja ti trenutno odgovara. BiH javnost to zaslužuje.
