Politički sukobi u Bosni i Hercegovini posljednjih mjeseci sve češće se vode oko prošlosti, a Derventa je ponovo postala jedno od ključnih mjesta na kojem se prelamaju suprotstavljeni narativi o ratu, žrtvama i pravu na sjećanje. Spor oko obilježavanja godišnjice osnivanja Treće bojne HVO-a, zajedno s rezolucijom Narodne skupštine Republike Srpske o zabrani veličanja ustaških simbola i paralelnim zakonskim rješenjima u Hrvatskoj, pokazuje da je kontrola nad ratnim pamćenjem postala važan politički alat u regionu.
Rezolucija kao politička poruka, a ne samo historijska osuda
Usvajanje rezolucije kojom se osuđuje veličanje ideologije i simbola iz vremena Nezavisne Države Hrvatske formalno je predstavljeno kao civilizacijski čin distanciranja od fašističkog nasljeđa. Međutim, njen politički kontekst govori da se radi i o odgovoru na aktuelne događaje i poruke koje dolaze iz Hrvatske i iz političkog korpusa Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Rezolucija je usvojena u trenutku kada su već bile najavljene komemoracije u Modranu kod Dervente, gdje se planira obilježavanje godišnjice formiranja Treće bojne 103. brigade HVO-a. Upravo taj skup postao je okidač za širu političku reakciju i zaoštravanje retorike između različitih političkih aktera.
Spomenik koji već dvije decenije izaziva podjele
U središtu spora nalazi se spomen-obilježje podignuto prije dvadesetak godina u Modranu, koje je od samog početka izazivalo kontroverze zbog oblika slova „U“ i šahovnice koja počinje bijelim poljem, što se povezuje sa simbolikom korištenom tokom Drugog svjetskog rata.
Za jedne, riječ je o obilježju posvećenom poginulim borcima i simbolu opstanka hrvatske zajednice na tom području. Za druge, taj spomenik predstavlja provokaciju i pokušaj rehabilitacije ideologije koja je odgovorna za masovne zločine.
Pravne mjere kao odgovor na rat simbola
Rezolucija Narodne skupštine Republike Srpske nije ostala samo na deklarativnom nivou. Uz nju su usvojeni i zaključci kojima se predviđa izmjena zakonskih propisa kako bi se omogućilo uklanjanje spornih obilježja i sankcioniranje javnog promoviranja simbola koji se povezuju s NDH.
Ovakav potez dolazi u trenutku kada je Hrvatska već izmijenila vlastiti zakonodavni okvir, omogućivši uklanjanje nadgrobnih obilježja i natpisa koji se smatraju uvredljivim ili koji veličaju agresiju na tu državu. Time je otvoren prostor za svojevrsni političko-pravni reciprocitet, u kojem svaka strana pokušava urediti memorijalni prostor prema vlastitom tumačenju prošlosti.
Derventa između dvije istine
Derventa je tokom rata bila mjesto teških zločina, ali i masovnih protjerivanja, što je ostavilo duboke i suprotstavljene rane u kolektivnom sjećanju različitih zajednica. Za srpsku stranu, rat u ovom gradu obilježen je stradanjima u logorima i zatvorima, dok hrvatska zajednica Derventu pamti kao mjesto iz kojeg je gotovo nestala nakon rata.
Upravo ta dvostruka perspektiva čini svaku komemoraciju politički eksplozivnom. Ono što jedni vide kao odavanje počasti žrtvama i očuvanje identiteta, drugi doživljavaju kao pokušaj relativizacije ili čak opravdavanja zločina.
Sjećanje kao produžetak politike
Spor oko Treće bojne HVO-a, rezolucija o zabrani veličanja ustaških simbola i izmjene zakona o grobljima u Hrvatskoj pokazuju da se rat devedesetih, iako formalno završen prije tri decenije, i dalje vodi u političkom prostoru. Bitka se više ne vodi oružjem, ali se vodi simbolima, zakonima i interpretacijama historije.
U takvom ambijentu, svaka komemoracija, spomenik ili rezolucija prestaje biti samo pitanje pijeteta prema žrtvama i postaje sredstvo političkog pozicioniranja. Prošlost se tako ne koristi za razumijevanje i pomirenje, nego kao resurs za mobilizaciju birača i učvršćivanje etničkih narativa.
Derventa, kao grad s teškim ratnim nasljeđem i duboko podijeljenim sjećanjima, ostaje simbol tog začaranog kruga u kojem se historija ne zatvara, nego se stalno iznova otvara – svaki put kada političkim elitama zatreba nova linija podjele.
