Dok Bosna i Hercegovina svake godine prima milijarde maraka iz inostranstva, dok se u dijaspori njeguju jezik, običaji i sjećanje na domovinu, izborni podaci govore nešto sasvim drugo – politička veza između države i njenih ljudi van granica polako nestaje.
Ne zbog zaborava. Nego zbog odustajanja.
Brojevi su neumoljivi. Od procijenjenih 2,2 miliona ljudi bh. porijekla širom svijeta i gotovo 1,84 miliona iseljenika rođenih u Bosni i Hercegovini, na Lokalnim izborima 2024. registrovano je tek 44.788 birača izvan zemlje. Još preciznije – interes postoji, ali završni čin izostaje: otvoreno je skoro 54 hiljade naloga na platformi e-Izbori, ali desetine hiljada ljudi nisu napravile posljednji korak.
To nije administrativni problem. To je politička poruka.
Patriotizam bez posljedice
Bošnjačka dijaspora nije ravnodušna. Naprotiv. Emocija postoji, novac stiže, kuće se obnavljaju, ljetni mjeseci pune gradove i sela. Ali sve to ostaje u privatnoj sferi. Kada dođe trenutak da se ta veza pretvori u politički utjecaj – nastaje praznina.
Ne glasati ne znači samo ne poslati listić. To znači prepustiti odlučivanje drugima. To znači da o budžetima, simbolima, jeziku vlasti i odnosu prema povratnicima odlučuju oni koji su već unutra – bez korektivnog faktora ljudi koji su otišli, ali nisu prestali pripadati.
Posebno u sredinama gdje su Bošnjaci manjina, ova šutnja ima konkretnu cijenu.
Koliko vrijedi jedan glas? U nekim općinama – vlast
U malim općinama Republike Srpske demokratija se ne mjeri hiljadama glasova, nego stotinama. Ili čak desetinama.
U Čajniču je pobjednik osvojio 937 glasova. U Osmacima 1.516. U Novom Goraždu – svega 582. U Kupresu (RS) načelnik je pobijedio sa 105 glasova, a u Istočnom Drvaru sa 80.
To nisu razlike. To su ukupni pobjednički rezultati.
Drugim riječima – organizirana grupa birača iz dijaspore, veličine jednog autobusa, u pojedinim sredinama mogla bi biti politički faktor. Ne nužno presudan, ali dovoljno snažan da promijeni tok političkog razgovora.
Pa ipak, taj potencijal ostaje neiskorišten.
Tišina koja ima posljedice
Kada dijaspora ne glasa, ona ne ostaje neutralna. Ona aktivno smanjuje vlastiti politički značaj.
U većim sredinama poput Foče, Višegrada ili Prijedora, nekoliko hiljada glasova ne bi automatski promijenilo vlast. Ali bi promijenilo odnos snaga. Dalo bi vidljivost povratnicima. Natjeralo lokalne vlasti da računaju na glasove koji dolaze izvana.
U politici, to je razlika između ignorisanja i uvažavanja.
Bez toga, odluke ostaju jednosmjerne.
Kada budžet govori više od riječi
Primjer Prijedora jasno pokazuje zašto je sve ovo više od apstraktne političke debate.
Odluka lokalnih vlasti da javnim novcem finansijski pomažu osobe osuđene za ratne zločine nije samo moralni problem. To je politička poruka. Poruka o vrijednostima sistema i o tome kome je taj sistem odgovoran.
Ako dijaspora svojim novcem održava ekonomsku vitalnost zemlje – ima puno pravo da utiče na to kako se taj novac koristi.
Ali bez glasanja, to pravo ostaje neiskorišteno.
Zašto ljudi odustaju?
Razlozi su složeni: nepovjerenje u izborni proces, administrativne prepreke, osjećaj da “jedan glas ništa ne mijenja”, pa i postepeno udaljavanje od političke realnosti zemlje.
Ali upravo podaci demantuju najčešći izgovor.
U sistemu gdje se vlast osvaja sa 80 ili 500 glasova – jedan glas itekako mijenja.
Između nostalgije i odgovornosti
Bošnjačka dijaspora danas živi paradoks. Nikada nije bila ekonomski važnija za Bosnu i Hercegovinu, a nikada politički slabija.
Njena snaga ostaje raspršena između aerodroma, bankovnih transfera i porodičnih okupljanja.
Pitanje koje ostaje nije tehničko, nego suštinsko: da li je dovoljno voljeti domovinu – ili je potrebno i učestvovati u njenom upravljanju?
Jer država ne funkcioniše na emociji.
Funkcioniše na glasovima.
