Društvene norme i stilovi roditeljstva značajno su se promijenili od 1960-ih i 1970-ih, a promijenile su se i vještine koje djeca razvijaju kako odrastaju.
Odgoj tog vremena, obilježen većom samostalnošću i manjim nadzorom, podsticao je osobine koje su danas rjeđe.
Dok su današnja djeca digitalno pismenija, odrastanje u prošlosti je njegovalo strpljenje, otpornost i osjećaj odgovornosti. Upravo su to razlike koje su očigledne u navikama i ponašanju koje su oblikovale te generacije. Prema istraživanjima, to su osobine i vještine koje su djeca 60-ih i 70-ih godina razvila, a koje su danas sve rjeđe.
Naučili su da budu strpljivi.
Djeca su tada odrastala bez stalnog pristupa udobnosti i trenutnom zadovoljstvu, što ih je učilo čekanju. Od odgađanja želja do pronalaženja vlastitih načina za zabavu, razvijali su strpljenje kroz svakodnevne situacije. To im je kasnije pomoglo da se lakše nose s promjenama i izazovima. Za razliku od današnje djece, nisu imali stalni osjećaj da im sve mora biti odmah dostupno.
Vježbom su postali nezavisni.
Nestrukturirana igra, čuvanje mlađe braće i sestara i vrijeme provedeno bez nadzora podsticali su nezavisnost. Djeca su naučila preuzeti odgovornost za svoje vrijeme i odluke. Takva iskustva su im pomogla da izgrade stabilniji osjećaj sebe u odrasloj dobi. Nezavisnost je bila nužnost, a ne izbor.
Sami su pronašli rješenja.
Bez stalne pomoći roditelja, morali su sami shvatiti kako funkcioniraju svakodnevne situacije. Od igre bez nadzora do rješavanja problema, naučili su se oslanjati na vlastite sposobnosti. Takav pristup razvio je samopouzdanje i snalažljivost. Naučili su vjerovati vlastitim odlukama.
Naučili su cijeniti male stvari
Bez stalnog pristupa svemu što su željeli, djeca su razvila osjećaj zahvalnosti. Mnoge porodice nisu mogle ispuniti svaku želju, pa su djeca naučila cijeniti ono što imaju. Nije bilo pritiska da se porede s drugima putem društvenih mreža.
Postali su odgovorni kroz kućne poslove
Kućanski poslovi su se smatrali obavezom, a ne izborom. Djeca su doprinosila domaćinstvu bez očekivanja ikakve nagrade. Ovakav pristup je razvijao disciplinu i osjećaj odgovornosti. Iako im je ponekad bilo teško, koristilo im je kasnije u životu.
Nisu odustali pred teškoćama.
Njihova radna etika i otpornost razvijene su suočavanjem s izazovima. Prema studiji objavljenoj u časopisu Frontiers in Psychiatry, takva iskustva su ih pripremila za neizvjesnosti odraslog života. Naučili su da problemi zahtijevaju trud i upornost. Nisu očekivali da će neko drugi riješiti njihove poteškoće.
Dosada im je pomogla da razviju pažnju Bez stalnih distrakcija, djeca su se morala nositi s dosadom. To im je pomoglo da razviju koncentraciju i kreativnost. Pronašli su vlastite načine da se zabave.
Naučili su da preuzmu odgovornost.
Roditelji ih nisu štitili od svake neugodne situacije. Djeca su naučila snositi posljedice svojih postupaka. Naučila su se izvinjavati i priznavati greške. To im je pomoglo da razviju zreliji pristup životu.
Postali su disciplinovani bez nagrada.
Zadaci su obavljani bez očekivanja nagrade. Djeca su razvila intrinzičnu motivaciju. Nisu zavisila od vanjskih podsticaja. To ih je učinilo disciplinovanijima.
Razvili su vještine donošenja odluka
Djeca su imala slobodu da organizuju svoje vrijeme. To im je omogućilo da razviju vještine donošenja odluka. Naučili su da procijene rizik i snose posljedice. Takvo iskustvo im je pomoglo u odrasloj dobi.
