Prošlo je više od mjesec dana otkako je Milorad Dodik, čovjek koji decenijama sistemski truje politički prostor Bosne i Hercegovine, osuđen na prvostepenoj presudi.
I umjesto da to bude trenutak u kojem će država napokon povući crtu i poslati poruku da niko nije iznad zakona, čak ni onaj koji se bahato igra ratom, otcjepljenjem i prijetnjama, institucije su se kolektivno povukle u sjenku, čekajući da neko drugi povuče prvi potez.
U međuvremenu, Dodik nije stao. Naprotiv — krenuo je još brutalnije i otvorenije protiv ustavnog poretka, protiv države, protiv vlastitih građana, pretvarajući cijeli entitet u taoce svojih ličnih paranoja i straha od odgovornosti koja mu se neumitno približava. Dok se pravosuđe premišlja, a političari šute, Dodik širi svoje prijetnje i nastavlja da gradi paralelni svijet u kojem je on gospodar života, smrti i zakona.
Podsjetimo, samo dan nakon presude, Dodik je izgovorio prijetnju koja u svakoj normalnoj državi povlači trenutačno hapšenje — poručio je svim državljanima BiH zaposlenim u državnim institucijama iz RS-a da napuste svoje poslove, obećavajući im otimačinu imovine ako to ne urade. Istog tog dana, krenuo je s neustavnim zakonima kojima je zabranio rad državnih institucija na teritoriji RS-a. Ustavni sud BiH ih je oborio, ali Dodikova politika nije zaustavljena.
Potom je prijetio da će pripadnike SIPA-e hapsiti ako ih ugleda u RS-u. Zamislite taj nivo brutalnosti — legalno postavljene državne policijske službenike u vlastitoj državi da hapsi entitetska policija po Dodikovoj naredbi! To nije politika. To je organizovani kriminal pod plaštom političkog legitimiteta.
I dok su se institucije tresle, a javnost zgražavala, niko iz pravosudnog sistema nije napustio svoje mjesto. Šest ljudi iz SIPA-e je prešlo u entitetski MUP, a od toga polovina pred penziju ili pod suspenzijom. SIPA je nastavila raditi, podnijela ostavku direktora Darka Ćuluma koja još nije prihvaćena, i provela nekoliko akcija u RS-u uprkos prijetnjama. Dodik nije uhapsio nikoga, niti je uspio obezglaviti SIPA-u, ali zato sada pojačava mjere vlastite sigurnosti do apsurda.
I tu dolazimo do trenutka kada se jasno vidi koliko je zapravo prestravljen. Dodik danas više ne ide nigdje bez kolone blindiranih vozila i kordona specijalaca. Kretanje helikopterima i privatnim avionima postalo mu je svakodnevnica. Kreće se kao da je vođa paradržavne mafije, a ne legalno izabrani entitetski predsjednik. Čovjek koji izigrava heroja pred kamerama, zapravo je paranoični bjegunac u pokušaju, svjestan da je pitanje trenutka kada će mu neko zakucati na vrata s nalogom koji se već mjesecima razvlači po ladicama državnog pravosuđa.
I dok Dodik bježi, Višković i Stevandić glume sličnu predstavu. Njih dvojica, iako inferiorni u karizmi i uticaju, podjednako su zabrinuti za vlastite sudbine. Maksimalno su pojačali mjere osiguranja, reducirali pojavljivanja i više od svega strepe da im neko ne pokuca na vrata s papirima koje su odavno zaslužili.
Cijela ova situacija jasno pokazuje da su oni koji ruše državu i ustavni poredak zapravo obični kukavice, koje iza maski bahatosti kriju dubok strah od suočavanja s pravdom. Ali ono što je daleko tragičnije od Dodikovog straha je kukavičluk institucija koje se i dalje premišljaju da li da izvrše sudske naloge.
Jer ovo nije više pitanje Milorada Dodika, Radovana Viškovića ili Nenada Stevandića. Ovo je pitanje postojanja pravne države. Ako institucije BiH ne uhapse čovjeka koji otvoreno ruši njen ustavni poredak, prijeti službenicima, donosi neustavne zakone i provocira nove sukobe — tada više ne govorimo o državi. Govorimo o koloniji u kojoj kriminalci određuju pravila igre.
Zato je vrijeme da se prestane sa šutnjom i kalkulacijama. Nema više prostora za čekanje. Nema više izgovora. Nema više kalkulacija o “miru” i “stabilnosti”. Stabilnost izgrađena na ucjenama, kriminalu i prijetnjama nije stabilnost — to je odgođeni haos.
Dodik mora biti priveden. Višković mora odgovarati. Stevandić mora objasniti svoje postupke. Ako država to ne učini sada, ostat će zapisana kao zemlja koja se povukla pred bahatim nasilnikom i trajno izgubila kontrolu nad vlastitim teritorijem.
Ovo je trenutak istine. Hoće li Bosna i Hercegovina pokazati da je sposobna srušiti mit o nedodirljivima ili će ostatak svoje historije pisati pod čizmom čovjeka koji helikopterom bježi od vlastitog naroda?
Vrijeme curi. A istina o ovoj državi mjeriće se po tome kako će završiti ova priča. Ne bude li pravde, historija će ih sve pamtiti po kukavičluku, izdaji i sramoti koju nijedna generacija poslije neće moći oprati.
I zato — neka neko napokon zakuca na ta vrata.
