Dok Milorad Dodik, samozvani gospodin sve i svačega u Republici Srpskoj, polako plete mrežu secesionističkih snova, Sarajevo se uljuljkalo u mlaku letargiju. Ista ta letargija koja je 1993. godine gledala kako Fikret Abdić, ratni zločinac i gospodar Velike Kladuše, na oči svima osniva svoju privatnu državu — Autonomnu pokrajinu Zapadna Bosna.
Dodik je, kao Abdić prije 30 godina, odlučio: vojsku ne može imati, pa će je stvoriti u formi rezervnog sastava policije. Da budemo jasni, rezervni sastav MUP-a RS nije nikakva pomoćna snaga za gašenje požara ili spašavanje mačaka sa drveća. To je entitetska verzija Rosgvardije — Putinove privatne armije za tučenje građana, gušenje protesta i brutalno disciplinovanje onih koji se usude da podignu glas.
Kad Abdić nije mogao zagospodariti 5. Korpusom Armije RBiH, stvorio je svoju "Narodnu odbranu Zapadne Bosne", kidnapovao dijelove vojske, osnovao sopstvenu policiju i počeo kulučiti narod pod šatorima na Grabu. Danas Dodik ne mora otimati brigade — dovoljno je da se smješka u Banjaluci dok njegove skupštinske marionete usvajaju zakone o "rezervnom sastavu".
Ironija je monstruozna: Sarajevo, koje je preživjelo najdužu opsadu u modernoj historiji, sada posmatra kako Dodik šeta ka potpunoj secesiji. Šutke, nemoćno, umorno. Nema ni vike, ni bunta, ni političkog testosterona. U redu, neće još sutra razgraničiti Drinu, ali dan po dan, blok po blok, zakon po zakon — RS već živi kao paralelna država. I nema vojske BiH koja smije ni prismrditi.
Kad su 1993. snajperisti zauzeli krovove Velike Kladuše, Sarajevo se nije ni oglasilo. Kad je Abdić uzeo pare od Zagreba i uvezao municiju, Sarajevo je pisalo saopćenja. Kad su njegovom policijom prodefilovale kolone kamiona punih oružja, Sarajevo je "izražavalo zabrinutost". Danas, tri decenije kasnije, Sarajevo ponavlja istu sumornu epizodu: snima selfije na eventima, tvita floskule o "evropskom putu", dok Dodik raspakuje sanduke pušaka i otvara poligone za "rezerviste".
I da ne bude zabune — Dodik je svojom "rezervnom policijom" zapravo legalizovao ideju entitetske vojske. Razlika između puške u ruci policajca i puške u ruci vojnika je samo u etiketi, a ta etiketa nestaje onog trenutka kad zazvone ratni bubnjevi.
Abdićeva paradržava izdržala je manje od dvije godine, a ko zna koliko će trajati Dodikova? Vjerovatno sve dok sarajevski politički establišment ne izađe iz kafića i prestane kucati mizernih 280 znakova saopćenja. Sve dok ne shvate da Dodik već ima "svoju" vojsku, "svoju" policiju, "svoju" ekonomiju, "svoje" sudove i, što je najopasnije — "svoj" narod koji je kroz decenije sistematski indoktrinisan da mrzi sve što nosi BH prefiks.
Ovo nije igra. Ovo je ozbiljan, opasan, krvav hodogram prepoznat još 1993. godine. Isto kao što su tada gledali šatore na Grabu i čekali da se "situacija smiri", danas gledaju Dodikove uniforme i nadaju se da će "proći".
Ali neće proći. Jer Dodik je, kao i Abdić, demokratski izabran. Demokratski će srušiti demokraciju. Demokratski će razoriti državu iznutra, koristeći naivne sarajevske šefove koji ne znaju šta je plan B osim da odu na iftar ili otvore izložbu.
I zato, Sarajevo, prije nego ponovo zakasnite i prije nego Dodik do kraja ogoli kopče državnog suvereniteta — probudite se. Jer ovo nije samo entitetski rezervni sastav. Ovo je najava da će, kada dođe trenutak, RS imati spremnu silu da svoj projekt zaokruži bez ijedne ispaljene metka iz Banjaluke — jer će sve biti već na terenu.
Prije naknadne pameti, prije kajanja i prije tabuta, Sarajevo mora shvatiti: Dodik već ima svoj "5. Korpus", samo što mu ime počinje sa "rezervni".
Dosta je bilo mlakih saopćenja. Vrijeme je za konkretne, pravne, diplomatske, sigurnosne i — da, ako zatreba — i druge vrste mjera. Jer ako čekate da bude kasno, nećete imati kome objašnjavati zašto ste šutjeli.
