Postoji trenutak kada politička propaganda prestaje biti samo loš ukus i postaje otvoreno vrijeđanje zdravog razuma.
Milorad Dodik je taj trenutak odavno prešao, ali svaki put kada se dotakne penzija i penzionera, uspije zakoračiti još dublje – ravno u minsko polje socijalne bijede, cinizma i potpunog odsustva srama.
Njegova poruka da je „ponosan“ što su u decembru isplaćene dvije penzije – novembarska i decembarska – nije izraz brige za najstarije, već školski primjer političkog spinovanja siromaštva. Jer, da se stvari nazovu pravim imenom: nije isplaćeno ništa više nego što penzionerima ionako pripada, samo je novac gurnut unaprijed, kako bi se u januaru – simbolično i stvarno – ostalo bez ičega.
U toj Dodikovoj „ponosnoj“ računici nema januara. Nema frižidera koji zjape prazni. Nema lijekova koje treba kupiti. Nema računa za struju, vodu, grijanje, mrežarinu i sve ostale eufemizme za novo poskupljenje. Ima samo politički narativ: dvije penzije u decembru, aplauz na Iksu i nada da će narod zaboraviti da sljedeća penzija dolazi tek u februaru – ako do tada izdrže.
Građani, a naročito penzioneri, nisu zaboravili. Njihovi komentari na društvenim mrežama nisu „zlonamjerni“, nisu „napadi na Republiku Srpsku“ i nisu „rušenje sistema“. To su vapaji ljudi koji su 40 godina radili, uplaćivali doprinose i sada slušaju kako im se njihova vlastita penzija predstavlja kao milostinja jednog političkog lidera bez stvarne institucionalne funkcije.
Posebno je uvredljivo Dodikovo moralno poziranje o „brizi za najstarije“. Kakva je to briga u kojoj se penzije povećavaju za šest posto, dok inflacija guta pedeset? Kakva je to briga u kojoj se struja poskupljuje za dvadeset posto, a penzioneru se tapše po ramenu uz poruku: „Biće još jedno povećanje, ali 2026.“ – dakle, kad opet zatrebaju glasovi?
Jer budimo brutalno iskreni: ovo nije socijalna politika, ovo je predizborna prevara na rate. Nema tu ni humanosti, ni pravednosti, ni vizije. Ima samo pokušaj da se bijeda upakuje u PR saopćenje, a siromaštvo proda kao uspjeh.
Građani s pravom pitaju – u kojem svojstvu Dodik najavljuje penzije, povećanja i obećanja? Kao predsjednik stranke? Kao političar koji formalno ne upravlja Fondom PIO? Kao čovjek koji je decenijama dio sistema u kojem su penzije među najnižima u regionu, dok su privilegije političke elite među najvišima?
Najbolnija činjenica, koju ni najglasniji spin ne može sakriti, jeste poređenje s Federacijom BiH. Minimalne penzije tamo su veće. Standard je, i pored svih problema, manje ponižavajući. I upravo to boli – ne propaganda, nego matematika.
Dodikovo hvalisanje „dvije penzije u decembru“ ogolilo je suštinu vlasti koja ne nudi rješenja, već iluzije. Vlasti koja računa da će penzioneri potrošiti sve za praznike, da će PDV napuniti budžet, a da će se do februara – kako ko zna i umije – nekako preživjeti.
Ali penzioneri više ne ćute. I to je možda najvažnija poruka cijele ove priče. Nisu ogorčeni jer su nezahvalni, već zato što su umorni. Umorni od poniženja, od lažnog ponosa i od politike koja ih se sjeti samo kada treba tvitovati uspjeh.
Dvije penzije u decembru nisu poklon. Jedna penzija u januaru bi bila minimum dostojanstva. A ono čega danas u Republici Srpskoj najviše nedostaje – nije novac, nego stid na vrhu vlasti.
