Bosna i Hercegovina je kažu, zemlja siromašna do kostiju, rasparčana, u dugovima, na samom evropskom začelju po životnom standardu – ali bogata kada treba da se finansira luksuz političke elite.
Za godinu i po dana, 3,4 miliona maraka otišlo je samo na njihovo osiguranje i pratnju. To nije ulaganje u sigurnost države, to je ulaganje u sigurnost njihovih guzica, dok narod svakodnevno trpi nesigurnost na ulicama, u bolnicama, na radnim mjestima.
Država za elitu, a ne za narod
Kada vam kažu da “nema para za djecu oboljelu od raka”, sjetite se da ima para da Denis Bećirović svakodnevno šeta s dvanaest tjelohranitelja. Dvanaest! Kao da je šef kartela u Meksiku, a ne član Predsjedništva BiH. Željko Komšić ima jedanaest, Željka Cvijanović četiri. Pa onda ministri – neko dva, neko pet. Borjana Krišto sa sedam, Denis Zvizdić s pet. Čović, Čavara i ostali sa po četiri. I svi se oni voze, prate, hrane i smještaju na račun građana.
Narod u međuvremenu broji sitniš za hljeb i mlijeko. Starci kopaju po kontejnerima, mladi bježe iz zemlje, a radnik sa 800 KM mjesečne plaće finansira kolonu blindiranih vozila. Ako vam ovo ne zvuči kao kolonijalna uprava, onda ne znam šta jeste.
“Skoro dva miliona kilometara za VIP guzice”
U proteklih 18 mjeseci prešli su 1,8 miliona kilometara u pratnji, potrošili 148 hiljada litara goriva, a mi im još isplatili više od 64 hiljade maraka “po putnim nalozima”. Naravno, napravili su i 19 saobraćajnih nezgoda – jer nije jednostavno jurcati cestama sa rotacijama dok narod stoji u koloni i psuje u raspalim Golfovima. Ali i kada naprave štetu, oni je ne plaćaju. Plaća budžet. Opet narod.
Zaštita od koga? Od naroda.
Najveća ironija je u samom pojmu “zaštita”. Od koga se oni štite? Od mafije? Od stranih agenata? Ne. Oni se štite od vlastitog naroda, jer znaju da su ga izdali i opljačkali. Njihov najveći neprijatelj je upravo građanin koji nema posao, koji ne može platiti lijek, koji je natjeran da ode u Njemačku. Zato i moraju hodati s bataljonima tjelohranitelja – jer se boje da bi im neko, u trenutku očaja, mogao reći ono što niko ne smije izgovoriti.
„Ali Baba i 12 tjelohranitelja“ – Denis Bećirović rekorder po broju zaštitnika ima 12 tjelohranitelja
Kad političari zaplaču – država skače
Čim se na društvenim mrežama spomenu imena članova CIK-a, odmah im se dodijeli fizička zaštita, kući i na poslu. Čim ispod auta tužioca pronađu sumnjivu napravu – hop, zaštita i 24-satno osiguranje. Kada se Emir Suljagić usudio javno govoriti protiv Dodikovog režima – odmah zaštita. Da, zaštita se daje politički podobnima ili onima koje trenutna vlast može iskoristiti kao dokaz da je država “odgovorna”.
A ko štiti obične ljude? Ko štiti žene koje svaki dan prijavljuju nasilje pa budu ubijene jer policija “nema vremena”? Ko štiti radnike od poslodavaca koji ih izrabljuju i prijete otkazima? Ko štiti djecu u školama koje se raspadaju? Odgovor je jasan – niko. Građani Bosne i Hercegovine nemaju zaštitu. Oni su samo bankomat koji finansira luksuz onih gore.
Neusvojene uštede – jer kome pada na pamet da se odreže od kolača
Direkcija za koordinaciju policijskih tijela još od 2012. predlaže reforme koje bi smanjile troškove i uvele racionalnost. Posljednji prijedlog je procijenio da bi se godišnje moglo uštedjeti 290 hiljada KM. Ali zašto bi iko od njih to usvojio? Jer ako se smanji broj tjelohranitelja, onda političar mora doći na posao kao običan smrtnik. A to je za njih neprihvatljivo. Oni hoće kolone, hoće špalir, hoće osjećaj moći. Jer bez tog cirkusa – oni su niko i ništa.
Bosna i Hercegovina – geto naroda, raj za elitu
Ova zemlja je danas u potpunosti pretvorena u rezervat za parazite. Jedni žive kao sultani – blindirani, osigurani, zaštićeni, na državnim jaslama. Drugi preživljavaju kao robovi – bez sigurnosti, bez perspektive, bez nade. Kada im kažu “država mora imati kontinuitet”, to zapravo znači: “država mora nastaviti finansirati naš luksuz, dok vi šutite i trpite.”
I neka bude jasno: ova država ne pada jer je siromašna, nego zato što je pljačkaju oni koji se najviše štite. Zato i jesu iza kordona tjelohranitelja – jer znaju da bi, da su bar sedam dana prisiljeni živjeti životom običnog čovjeka, narod shvatio da je car odavno go.
Brutalna istina je jednostavna: BiH nije demokratska država, nego privatni poligon političkih gangstera koji plaćaju oružane straže da ih čuvaju od vlastitih građana. A narod? On i dalje plaća i šuti.
Ali historija pokazuje jedno – nijedna vlast se vječno nije mogla sakriti iza pancira i crnih limuzina.
Kad narod odluči da mu je dosta, ni 300 tjelohranitelja neće biti dovoljno.
