Postoji gotovo nepisano pravilo političke svakodnevice u Bosni i Hercegovini: gdje god ima kamere, mikrofona ili objave na društvenim mrežama, tu je i predsjednik Narod i pravda. Njegova prisutnost u javnom prostoru godinama je bila konstantna – od političkih prepucavanja do komentarisanja gotovo svakog društvenog pitanja, važnog ili trivijalnog.
Ali danas, dok Sarajevo prolazi kroz jednu od najtežih tragedija u posljednje vrijeme, ta prisutnost je iščezla.
Prošlo je šest dana od nesreće u kojoj je tramvaj iskočio iz šina u samom centru grada. Jedan mladi život je izgubljen. Četvero ljudi je povrijeđeno, među njima i maloljetna djevojka koja je ostala bez noge. To nije samo saobraćajna nesreća – to je događaj koji je potresao cijelu zemlju, otvorio pitanja odgovornosti i pokrenuo talas nezadovoljstva koji se svakodnevno izlijeva na ulice.
Stotine studenata i srednjoškolaca danima protestuju, tražeći odgovore i odgovornost. U međuvremenu, političke posljedice već su počele. Premijer Nihad Uk podnio je ostavku, čime je Vlada Kantona Sarajevo ostala bez svog prvog čovjeka. Ostavku je podnio i direktor GRAS, preduzeća koje je godinama simbol sistemskih problema, zapuštenosti i političkog upravljanja bez stvarne odgovornosti.
Tišina moći: Gdje je nestao dežurno blebetalo Elmedin Konaković kada Sarajevo traži odgovore?
Dok se politička scena tresla, neki su se oglasili. Predsjednik Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine Nermin Nikšić uputio je poruke javnosti. Reagovala je i Sabina Ćudić, istaknuta figura Naša stranka. Njihove izjave, ma kako ih javnost doživjela, barem su predstavljale pokušaj političkog odgovora na krizu.
Ali jedan glas je izostao.
I to ne bilo koji glas.
Konaković, političar koji rijetko propušta priliku da komentariše društvena, politička, pa čak i medijska pitanja, ovoga puta ostao je nijem. Nije ga bilo da komentariše tragediju, nije ga bilo da se obrati građanima, nije ga bilo da pokaže političku ili moralnu odgovornost u trenutku kada građani traže odgovore.
Ova tišina posebno odjekuje kada se uzme u obzir njegova ranija spremnost da se aktivno uključuje u rasprave o medijima, uključujući polemike vezane za BH Telecom ili uređivačku politiku Hayat TV. Tada nije nedostajalo riječi, stavova ni reakcija.
Danas, kada su životi izgubljeni, kada građani protestuju i kada se politička struktura Kantona Sarajevo urušava pod teretom odgovornosti, nastupila je potpuna praznina.
Ta praznina otvara pitanja koja ne traže političke spinove, već jednostavne odgovore: da li je riječ o političkoj kalkulaciji, pokušaju distanciranja od odgovornosti ili procjeni da je sigurnije pustiti da politički udar primi neko drugi?
Jer činjenica ostaje nepromijenjena – vlast u Kantonu Sarajevo nije apstraktna kategorija. Ona ima imena, stranke i lidere. A među njima je i Konaković.
U vremenu kada građani traže odgovornost, šutnja nije neutralna. Ona je poruka.
