Bosna i Hercegovina, zemlja koju mnogi hvale kao kolijevku multietničkog i multikonfesionalnog života, pokazuje svoju mračnu stranu: sistematsku diskriminaciju i institucionalno nasilje nad građanima koji hrabro prakticiraju svoju vjeru.
Nedavni slučaj u Općinskom sudu u Tuzli, gdje su Azra Okanović i Aida Mustafić-Bošnjić brutalno uskraćene za radna mjesta daktilografkinja, otkriva koliko su korumpirane i netolerantne institucije koje bi trebale štititi građane, a ne ih marginalizovati.
Okanović i Mustafić-Bošnjić nisu bile odbijene zbog nesposobnosti ili nedostatka kvalifikacija. Naprotiv, njihovi rezultati jasno pokazuju profesionalnu izvrsnost – Azra Okanović postigla je peti najbolji rezultat, dok je sedma po rezultatu kandidatkinja primljena. Razlog? Nošenje hidžaba. Da, simbol lične vjere i identiteta. Taj "zločin" protiv korumpiranog sudskog sistema postao je osnov za uskraćivanje prava na rad i dostojanstvo.
Obrazloženje predsjednika suda, da hidžab predstavlja „smetnju“ za zapošljavanje, nije samo pravno neodrživo – ono je moralno i društveno odvratno. To je poruka svim građanima koji prakticiraju svoju vjeru: vaš identitet nije vrijedan poštovanja; vaša sloboda nije prava; vaša kompetencija ništa ne vrijedi pred arbitrarnošću i predrasudama. U ovoj zemlji, institucije koje bi trebale štititi građane, pretvaraju se u oružje za provođenje diskriminacije.
Ovo nije izoliran incident – ovo je simptom duboko ukorijenjene bolesti sistema. Sudstvo, koje bi trebalo biti bastion pravde, djeluje kao mehanizam marginalizacije. Zakoni i Ustav BiH, uključujući Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, ignoriraju se kad god se pojavi prilika za diskriminaciju. Svaka šutnja institucija šalje jasnu poruku: vjera i uvjerenje nisu zaštićeni; prava vjernika su manje vrijedna; država neće braniti svoje građane ako se usude ostati vjerni svojim uvjerenjima.
Hidžab nije prijetnja društvu. Hidžab je simbol vjere, identiteta i osobnog izbora. Ali u Bosni i Hercegovini, hidžab postaje alat kojim se legitimizira nepravda, poniženje i diskriminacija. Svaka žena koja se usudi da ga nosi, postaje meta sistemskog nasilja i birokratskog terora. Svaki građanin koji prakticira vjeru suočava se s rizikom da mu institucije uskraćuju osnovna prava, dok politički moćnici i korumpirani birokrati provode svoje predrasude kao zakon.
Dokle će se ovo tolerisati? Dokle će institucije, umjesto da štite građane, biti instrumenti njihove marginalizacije? Svaka šutnja, svaki odgođen korak, svaka ignorisana žalba institucionalizira nepravdu i jača netrpeljivost. Ako država ne reaguje sada, šalje poruku cijelom društvu: sloboda vjere je opcionalna, a diskriminacija je dozvoljena.
Vrijeme je da pravda postane stvarnost, a ne prazna fraza. Azra Okanović i Aida Mustafić-Bošnjić zaslužuju pravdu i trenutnu ispravku nepravde. Bosna i Hercegovina mora osuditi diskriminaciju, sankcionisati odgovorne i osigurati da ovakvi slučajevi više nikada ne budu mogući. Svaki trenutak šutnje institucija je trenutak kada ljudska prava umiru, a moralni kompas društva nestaje.
Ovo nije samo pravno pitanje – ovo je borba za ljudskost, moral i budućnost naše zemlje. Dokle ćemo tolerisati sistemsku netrpeljivost i pravni teror nad građanima samo zato što prakticiraju svoju vjeru? Dokle ćemo dozvoljavati da su kompetencija, integritet i poštovanje ljudskog dostojanstva podređeni predrasudama i subjektivnim stavovima pojedinaca na položajima moći?
Vrijeme je da Bosna i Hercegovina pokaže da prava vjernika nisu prazna slova na papiru, već neotuđiva prava koja se moraju poštovati. Svaki pokušaj uskraćivanja tih prava nije samo neustavan, već je i duboko nemoralan i sramotan za društvo koje teži biti civilizirano i pravno. Dokle ćemo šutjeti dok pravda strada, dok poštenje biva poniženo, a vjera – kažnjena?
Dovoljno je ignorisanja prava, dovoljno je pravnog nasilja, dovoljno je uvreda prema ljudima samo zbog njihove vjere. Ako ne sada, kada? Ako ne mi, ko će stati na stranu onih koji se svakodnevno bore za osnovna prava koja im pripadaju?
Odgovor na ovo pitanje oblikovat će budućnost Bosne i Hercegovine.
Bosna i Hercegovina može biti pravedna i dostojanstvena samo kada svi građani, bez obzira na vjeru ili uvjerenje, imaju ista prava i poštovanje – inače, ovo društvo nije ništa drugo do predstava licemjerja i nepravde.