U januaru 2026. godine svjedočili smo još jednom političkom performansu koji služi više za medijsku potrošnju nego za stvarnu politiku.
Premijer Srbije Đuro Macut, lični predstavnik Aleksandra Vučića, stigao je u Banjaluku kako bi „podržao srpski narod“ u obilježavanju neustavnog Dana Republike Srpske. Njegove izjave, pune „bratske ljubavi“ i „integracije obrazovanja i zdravstva“, zvuče kao retorički folklor koji maskira stvarnu prirodu beogradske politike – instrumentalizaciju Republike Srpske kao svojevrsne kolonije u unutrašnjim i vanjskim političkim igrama.
Macut je izričito naglasio da Srbija gleda na svoje „sunarodnike u RS“, ali ovaj čin dolaska u Banjaluku nije samo puka posjeta. To je javna demonstracija moći, pokušaj da Vučić pokaže kako on i dalje upravlja situacijom u RS-u, dok realnost, kako ističe politički analitičar Aleksandar Olenik, govori suprotno.
Olenik otkriva ključnu činjenicu: Dodik je, kroz dogovor sa američkom administracijom, efektivno izvukao RS iz Vučićeve kontrole. Sankcije su ublažene, a Dodik je sam sebi osigurao manevarski prostor bez prisile Beograda. U ovom kontekstu, Macut postaje tek plišani izvođač Vučićeve propagande – „piun“ koji izvodi predstavu za medijsku publiku, dok stvarne odluke u Banjoj Luci više nisu pod direktnom kontrolom Srbije, nego se kreiraju pod američkim patronatom.
Svaka Macutova izjava o podršci obrazovanju, zdravstvu i akademskim integracijama zvuči kao demagoška manipulacija. Dok se medijska slika prikazuje kao bratska solidarnost, zapravo je riječ o isceniranom pokušaju da Vučić i njegova administracija stvore iluziju moći i kontrole nad RS-om, što u realnosti više ne postoji.
Ono što posebno provocira je licemjerje u kontekstu zakona i ustavnosti. Da je, na primjer, neko iz Bosne došao u Beograd kako bi prkosio Ustavnom sudu Srbije, scena bi bila drugačija: policijske blokade, medijska haranga i pravni pritisak bili bi trenutni i nemilosrdni. Međutim, kada Srbija šalje svog premijera da podrži neustavnu proslavu u drugoj državi, to je „bratski posjet“. To je dokaz dvostrukih aršina i selektivnog poštivanja zakona – zakon je samo za druge, dok je politika lična predstava.
Vučić ovakvim potezima pokušava zadržati iluziju sveznanja i svemoći. Svaki njegov čin u RS-u, svaki dolazak Macuta, pažljivo je režiran kako bi domaća i međunarodna javnost vjerovala da Beograd i dalje kontrolira sve tokove u entitetu. Realnost je, međutim, drugačija: Dodik je igrao vlastitu kartu, napravio sporazum s Amerikom i pokazao da Vučić više ne može presudno utjecati na događaje u RS-u.
Ovo nije samo pitanje političkog prestiža. To je upozorenje svim građanima da se politika Vučića i njegovih predstavnika u RS-u ne zasniva na poštivanju zakona, interesima naroda ili dijalogu, već na manipulaciji, medijskoj predstavi i očuvanju iluzije kontrole. Dok Srbija šalje svog premijera da „grli sunarodnike“, stvarni procesi u RS-u odvijaju se pod drukčijim pravilima – onima koje diktira međunarodna politika i unutrašnji kalkul Dodika.
Na kraju, cijela ova scena svodi se na jedno – političku farsu. Dok mediji u Beogradu izvještavaju o „bratskoj solidarnosti i integracijama“, istina je da je RS u suštini autonomna u svojoj interakciji sa međunarodnim akterima, a Vučić i Macut služe samo kao figura za publiku. Sve što je viđeno u Banjoj Luci nije politika, već propagandna predstava sa jasnim ciljem: održati iluziju moći, dok stvarna kontrola i dalje izmiče iz ruku Srbije.
