Američki predsjednik se kreće između ultimatuma i primirja bez prave strategije, dok domaći protesti ostaju jedina ozbiljna prijetnja Islamskoj Republici...
Donald Trump se ponaša s Iranom kao biznismen iz kasina koji misli da diplomatija funkcioniše uz pomoć televizijskih ultimatuma, prijetnji na Twitteru i demonstrativnih bombaških napada.
Problem je što Bliski istok nije Manhattan, a Islamska Republika nije kompanija koja bankrotira pod pritiskom medija. Svakim danom koji prolazi, kriza s Iranom otkriva Trumpovu najveću manu: njegov dramatičan nedostatak diplomatske kulture i opsesiju spektaklom.
U sukob je ušao obećavajući "brzi kraj", zatim je govorio o masovnom bombardovanju, pa o prekidu vatre, a sada o tajnim pregovorima.
Ovo nije strategija. To je improvizacija. A u diplomatiji, improvizacija je najopasniji oblik nesposobnosti.
Izgleda da Trump i dalje nije uspio shvatiti historijsku činjenicu koju znaju čak i studenti prve godine međunarodnih odnosa: autoritarni režimi na Bliskom istoku ne ruše se zračnim napadima. Naprotiv, vanjsko bombardiranje ih često jača, proizvodeći učinak "patriotske opsade".
Čak i nedavne međunarodne analize upozoravaju da je rat konsolidovao najradikalnije segmente iranskog režima, umjesto da ga oslabi.
U tome leži velika ironija Trumpove politike: čovjek koji tvrdi da se bori protiv režima, u praksi mu daje savršen izgovor za domaću represiju.
Svaki put kada Washington prijeti "totalnim uništenjem", Revolucionarna garda dobija politički kisik da uguši proteste i označi bilo koju opozicionu figuru kao "američkog agenta".
Moderna historija Irana jasno je pokazala: vanjska prijetnja je uvijek proizvodila defanzivni nacionalizam. Dok su unutrašnji protesti; ekonomski, društveni i politički, jedini mehanizam koji je istinski potresao temelje režima. Protesti od 2022. do 2026. godine stvorili su duboku eroziju legitimiteta Islamske Republike, posebno među urbanom omladinom, ženama i iranskom srednjom klasom.
Da Washington ima ozbiljnu, ne-teatralnu strategiju, fokus ne bi bio na raketama, već na političkoj i diplomatskoj podršci iranskom civilnom društvu. Ciljani ekonomski pritisak na represivne elite, diplomatska izolacija Revolucionarne garde, podrška slobodi informisanja i međunarodno razotkrivanje zločina režima imali bi veći učinak od bilo kakve "predstave" bombardovanja za američke kamere. Neki zapadni analitičari otvoreno su rekli da samo kombinacija međunarodnog pritiska i domaće pobune može donijeti promjene u Iranu.
Ali Trump ne razmišlja dugoročno. On razmišlja u okviru 24-satnih vijesti. Zato njegova politika prema Iranu više podsjeća na agresivni reality show nego na ozbiljnu doktrinu nacionalne sigurnosti.
U konačnici, pitanje je ima li Trumpova administracija strateškog strpljenja da shvati da se ideološki režimi ne ruše vojnom arogancijom, već unutrašnjim truljenjem. A to truljenje u Iranu je već počelo.
