Tragedija u Donjoj Jablanici, u kojoj je početkom oktobra 2024. godine živote izgubilo 19 ljudi nakon razornih poplava i odrona kamenja s obližnjeg kamenoloma, od samog početka prerasta iz krivično-pravnog predmeta u ozbiljan test funkcionalnosti pravosudnog sistema Federacije Bosne i Hercegovine.
Umjesto brze, koordinirane i jedinstvene istrage, slučaj se sve više pretvara u niz proceduralnih preokreta, prebacivanja nadležnosti i međusobnih preispitivanja zakonitosti ranije poduzetih radnji.
Od lokalne istrage do federalne intervencije
Prvobitno postupanje bilo je u rukama Tužilaštva Hercegovačko-neretvanskog kantona – Područnog tužilaštva Konjic, koje je zajedno s policijskim strukturama prikupljalo dokaze, saslušavalo svjedoke i provodilo vještačenja.
Međutim, kako vrijeme odmiče, uočeni su ozbiljni proceduralni propusti u vođenju istrage. Kasnije je i zvanično konstatovano da su određene procesne radnje provedene na način koji odstupa od odredbi Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH, što je otvorilo pitanje zakonitosti kompletno prikupljenog dokaznog materijala.
U tom trenutku u predmet ulazi i Federalno tužilaštvo Federacije BiH – Posebni odjel za suzbijanje korupcije, organizovanog i međukantonalnog kriminala POSKOK, koje donosi novu naredbu o provođenju istrage i faktički preuzima predmet.
“Izgubljenih” 18 mjeseci istrage
Ključni problem, kako proizlazi iz dostupnih informacija, nije samo u tome da su se u radu nižeg tužilaštva pojavile nepravilnosti, nego u tome što je zbog tih propusta izgubljeno gotovo godinu i po dana istražnog procesa.
Tokom tog perioda, kako se navodi, prikupljani su dokazi koji sada dolaze pod znak pitanja – od dokumentacije i svjedočenja, do vještačenja i uviđajnih radnji.
U pravosudnoj praksi, ovakav scenarij ima dalekosežne posljedice: potencijalno ponavljanje radnji, slabljenje dokaznog lanca i produžavanje postupka bez jasnog krajnjeg ishoda.
Preuzimanje predmeta i nova faza istrage
Nakon što je predmet formalno prešao u nadležnost federalnog tužilaštva, potvrđeno je da su uočeni nedostaci u dostavljenom spisu – uključujući i izostanak pojedinih ključnih dokumenata.
Zbog toga je donesena odluka da se određene istražne radnje moraju ponoviti, što u praksi znači vraćanje dijela postupka unazad, ali i paralelno provođenje novih istražnih aktivnosti.
Ovaj korak dodatno komplikuje pravni status predmeta, jer se otvara pitanje koliko je raniji rad tužilaštva uopće procesno upotrebljiv.
Političko-pravni kontekst i institucionalna odgovornost
Iako se radi o krivično-pravnom predmetu, slučaj Donje Jablanice odavno je izašao iz okvira klasične istrage. On postaje ogledni primjer slabosti institucionalne koordinacije između kantonalnog i federalnog nivoa.
S jedne strane, Tužilaštvo Hercegovačko-neretvanskog kantona Tužilaštvo HNK tvrdi da je istraga bila u završnoj fazi i fokusirana na odgovornost pravnih i fizičkih lica povezanih s poslovanjem kamenoloma i nadzorom inspekcijskih organa.
S druge strane, federalni nivo ukazuje na proceduralne propuste koji su kompromitovali dio ranijeg rada.
Takav raskorak otvara ozbiljno političko i institucionalno pitanje: kako je moguće da predmet ovakve težine uđe u “završnu fazu”, a da pritom kasnije bude vraćen na početak zbog formalno-pravnih nedostataka?
Kamenolom, odgovornost i širi lanac propusta
U fokusu istrage ostaje i privredno društvo “Sani d.o.o. Jablanica”, koje je upravljalo kamenolomom iznad područja pogođenog tragedijom, kao i nadzorni i inspekcijski organi koji su trebali spriječiti potencijalno opasne situacije.
Prema ranijim navodima, istražne radnje uključivale su i detaljna geološka ispitivanja, 3D LIDAR snimanja terena i forenzička vještačenja koja su trebala objasniti razmjere pokrenute mase zemlje i uzroke katastrofalnog odrona.
Ipak, sve te radnje sada ponovo ulaze u procesnu provjeru.
Sistem pod pritiskom: pravda ili birokratija?
Slučaj Donje Jablanice sve više postaje simbol šireg problema pravosuđa u Bosni i Hercegovini: sporosti, fragmentacije nadležnosti i proceduralne ranjivosti koje mogu poništiti mjesece ili godine rada.
I dok institucije najavljuju “apsolutni prioritet” i “potpuno zakonito postupanje”, realnost pokazuje da se predmet kreće između različitih nivoa vlasti, uz stalno vraćanje na početne tačke.
Za porodice žrtava, ali i širu javnost, ključno pitanje ostaje isto: hoće li pravosudni sistem uspjeti da izgradi čvrst i održiv dokazni lanac koji može izdržati sudski epilog — ili će ovaj slučaj ostati još jedan primjer institucionalnog lutanja bez konačne pravde?
